Car i njegov Dvor: Kako društvo propada - Vijesti.me
“CAR” RIŠARDA KAPUŠĆINSKOG

Car i njegov Dvor: Kako društvo propada

„Nije uopšte bilo slučajno to što su se oko cara nalazili većinom podli i prosti ljudi. Podlost i prostota su uslovi za nobilitaciju, na osnovu ovog kriterijuma monarh je birao svoje favorite”

Rišard Kapušćinski
Rišard Kapušćinski (Foto: KDL)

„Car“ dokumentaristička knjiga poljskog autora Rišarda Kapušćinskog nastala je poslije autorovog povratka iz Etiopije, gdje je radio kao dopisnik Poljske novinske agencije. U „Caru“ on opisuje posljednje mjesece vladavine Hajla Selasija i njegov dvor, kao i ljude koji su sarađivali sa njim. Od njihovih ispovijesti Kapušćinjski je stvorio djelo koje pokazuje mehanizme vladanja: kako funkcioniše i kako pada autokratska vlast. Knjiga „Car“, objavljena 1978. i prevedena na tridesetak jezika, smatrana je najznačajnijom knjigom Kapušćinjskog. Na osnovu nje napravljeno je više pozorišnih predstava, snimljen je film i radio-drama.

Nama je dostupna u izdanju Samizdata B 92 i prevodu Ljubice Rosić.

Godine 1974. Rišard Kapušćinski našao se u vatri neugašenog građanskog rata u Etiopiji. Kako mu reportaže sa elementima informacije nijesu više odgovarale, pokušao je da napiše knjigu na sasvim nov, originalan način. Uspio je da u Adis Abebi pronađe ljude iz najbližeg carevog okruženja koji su se, živjeći u strahu od novog režima, skrivali od revolucionarne vlasti. Ona ih je gurnula u propast, oduzela im „počasne“ dvorske titule i funkcije, koje su se sastojale u brisanju mokraće carevog psa Lulua sa cipela visokih ličnosti, u podmetanju jednog od 52 jastučeta ispod nogu Njegovog Visočanstva, u besprijekorno tačnom otvaranju i zatvaranju vrata sale za prijeme, u neprestanom klanjanju... Od njihovih ispovijesti stvorio je djelo koje pokazuje mehanizme vladanja: kako funkcioniše i kako pada autokratska vlast.

Car i maršal: Tito bio omiljeni gost

Kapušćinjski iz tih razgovora pokušava da izvuče zaključke koji se odnose na autokratski sistem uopšte:

„Nije uopšte bilo slučajno to što su se oko cara nalazili većinom podli i prosti ljudi. Podlost i prostota su uslovi za nobilitaciju, na osnovu ovog kriterijuma monarh je birao svoje favorite, za to ih je nagrađivao, davao im privilegije. U dvoru nijedan korak nije napravljen, nijedna riječ nije izgovorena bez njegovog znanja i saglasnosti. Drugačije nije moglo da bude jer je uslov za boravak u carevoj sredini bilo njegovanje njegovog kulta; ko je u tome slabio i gubio vatrenost - gubio je mjesto, otpadao, nestajao. Hajle Selasije je živio među svojim sjenkama, njegova svita bila je umnožena monarhova sjenka.“

Iz knjige saznajemo da car nikako nije volio prosvećene podanike. Jer kako navodi jedan od sagovornika Kapušćinjskog „mišljenje je u ono vrijeme bila bolna neprijatnost, čak i mučna defektnost, a svjetli i visoki gospodar, u svojoj neprestanoj brizi za dobro i ugodnost podanika, uvijek je nastojao da ih zaštiti od neprijatnosti i defektnosti“. Jer, „...u autokratskom sistemu, onaj najviši je upravo uzročnik svega što se događa. On odlično zna sve, a ako nešto čak i ne zna to je samo zato što ne želi da zna, što mu je neugodno.“

Sa distance, s ironijom koja je ponekad na granici crnog humora, Kapušćinjski slika „božansku carevinu“ u kojoj jedna ličnost odlučuje o svemu. Pišući „Cara“, Kapušćinjski kao da je veoma jasno predvidio neminovnost pada i mehanizme rušenja svake autoritarne vlasti, a ne samo one u Etiopiji. Time ova knjiga pojačava i svoje aktuelno i svoje trajno književno značenje.

Car Hajle Selasije

Kada se „Car“ pojavio u Poljskoj mnogi čitaoci su ga primili kao knjigu o Gjerekovoj vladavini i odnosima u njoj jer je, kako se pričalo Gjerek volio raskoš. Kapušćinjski na to kaže: „Ja ne pišem knjigu o zemljama, ja pišem knjigu o procesima, o problemima, a zemlja je za mene samo dekoracija, samo scena, na kojoj se odvija scena koja me fascinirala. Ja sam u stvari samo tražio gdje će ta pojava da se ispolji na najoštriji način, gdje će biti najuočljivija, svejedno da li se događa u Iranu, Etiopiji ili Ugandi. Ja tražim pojave naše civilizacije, našeg vremena, tražim one pojave koje mi izgledaju najfascinantnije, koje se najviše tiču ljudi, a gdje se to događa, to je za mene sporedna stvar“.

Rišard Kapuśćinjski (1932-2007) poljski je esejista, pjesnik i novinar, predavač na brojnim stranim univerzitetima, posljednjih godina života bio je među glavnim kandidatima za Nobelovu nagradu za književnost. Još kao student istorije u Varšavi pisao je reportaže. Godine 1956. dobio je prvu nagradu za reportažu. Na prijedlog redakcije „Štandar mlodih” otišao je na prvo veliko putovanje u Indiju, Avganistan i Pakistan. Reportaže koje je tada napisao dopale su se čitaocima, a sljedeće, s putovanja u Japan, Kinu i Hong Kong donijele su mu pravu slavu. Šest godina bio je jedini poljski dopisnik u čitavoj Africi, u kojoj je organizovao i diplomatsko predstavništvo. Od 1968. pet godina radio je u Latinskoj Americi. Bio je stalni dopisnik iz Čilea, Brazila i Meksika. Plod ovih putovanja su knjige: „Zašto je poginuo Karl fon Špreti?“ (1970), „Hristos s karabinom na ramenu“ (1975) i „Fudbalski rat“ (1978). Neumoran u traganju za izvorima savremene istorije, Kapuščinjski je često bio očevidac, a ponekad i učesnik istorijskih događaja u Aziji i Africi, na Bliskom istoku, a 1975/76. u Angoli. O tome šta je vidio i doživio u ovoj zemlji napisao je u knjizi „Još jedan dan života“ (1976).

"Car" u izdanju Samizdata B 92

Sa reportaže je prešao na drugi žanr sa više književnih elemenata, koji je teško definisati: „Car“ (1978) i „Šahinšah“ (1982). Ove knjige donijele su mu pravu slavu van granica Poljske, naročito „Car“, knjiga u kojoj su pokazane kulise dvora cara Hajla Selasija. Poslije raspada SSSR-a Kapušćinjski je odlučio da posjeti njegove bivše republike o kojima je napisao knjigu „Imperija“ (1993). Ogroman uspjeh doživjelo je remek-djelo „Putovanja s Herodotom“ (2004) koje mu je donijelo brojne nagrade u zemlji i inostranstvu.

Kapušćinjski nikada sebe nije smatrao pjesnikom. Ipak, autor je dvije knjige pjesama: „Bilježnica“ (1986) i „Zakoni prirode“ (2006). Objavio je takođe šest knjiga kratkih zapisa i refleksija, pod naslovom „Lapidarijum (1990-2007)“. Koliko mu je bio značajan odnos prema drugom i drugačijem najbolje pokazuje u maloj knjizi „Taj Drugi“ (2006), u kojoj analizira pojam drugosti s reporterskog, filozofskog, antropološkog i sociološkog gledišta.