Hronika jedne mladosti, prijateljstva i vremena - Vijesti.me
KNJIGA VOJISLAVA MIJUŠKOVIĆA "ZVONO DRUGOG JANUARA" PROMOVISANA U NIKŠIĆU

Hronika jedne mladosti, prijateljstva i vremena

Novinar i publicist, Milan Stojović, kazao je da Mijušković “Zvonom”, koje budi tišinu i uznemiri misao, čitaoce “obavezuje da u mrtvim slovima knjige treba svijetlo vidjeti”

Vojislav Mijušković
Vojislav Mijušković (Foto: Svetlana Mandić)

Daleke 1969. godine omladinski rukovodioci, Branko Pavić, Vlado Vuković, Branko Đurović i Vojislav Mijušković, koji sebe prozvaše “četiri točka”, odlučiše da 2. januar “rezervišu” za druženje.

“Počeli smo davno, još u doba ‘diktature’ naše mladosti, onih velikih ideala, romantičarskog zanosa, ‘zvjezdanih’ godina. ‘Oteli’ smo kalendaru 2. januar za naš dan. Prvi nijesmo mogli jer je opštenarodno vlasništvo, a sve dalje od 2. januara nekako nam je bilo ispod nivoa”, kazao je Mijušković.

Od “četiri točka” nastalo je Udruženje “Drugi januar” koje se polako širilo, a “ulaznica” za njega bila je da si rođeni Nikšićanin i da njeguješ prave vrijednosti. U međuvremenu, nestali su ideali, “zvjezdane” godine, mladost, država u kojoj je sve to stvoreno, ali ostalo je prijateljstvo, ljudi koji su, kako reče Mijušković, jedni drugima dodavali ruku, pa je društvo bivalo sve brojnije i snažnije. Dolazili su novi članovi, ali nažalost i odlazili. Tih pet decenija Mijušković je sabrao u knjizi “Zvono drugog januara” koja je, u organizaciji pomenutog Udruženja, promovisana u Nikšiću.

“Knjigu je lako napisati, ali što kaže Andrić, teško je kasnije kajati se zbog nje. Ne mogu da znam hoću li se negdje spotaći o nekom kajanju iz ove knjige, ali sigurno znam da smo i knjiga i ja ostali veliki dužnici i našem društvu i našem vremenu. Takvih 50 godina ipak ne može da stane u jednu knjigu.”, kazao je autor i jedan od osnivača neobičnog Udruženja koje je postalo institucija prijateljstva.

Novinar i publicist, Milan Stojović, kazao je da Mijušković “Zvonom”, koje budi tišinu i uznemiri misao, čitaoce “obavezuje da u mrtvim slovima knjige treba svijetlo vidjeti”.

“Prvi utisak je da ova knjiga ima mnogo više duha nego mnogi ljudi koje susrećemo. Ona je živi glas, duh koji drumuje ulicama i džadama nikšićkim i nastavlja da bude živa misao mnogih dragih osoba koje smo znali, a preselili su se u predjele odakle se čovjek vraća samo kao sjećanje. Na tom popisu je nekoliko stotina imena koja nastavljaju da žive među koricama ove knjige. Autor ih je majstorski uveo u kolo dobrih ljudi po kojima će se još dugo ovaj grad i kraj prepoznavati i pominjati”, kazao je Stojović.

Kako je istakao, Mijušković je vrsni pripovjedač, tanani pjesnik i umni govornik, koji pamti 50 godina zajedničkog života i rada i ne dozvoljava da sve ono vrijedno prekrije zaborav.

“Vojo je zatočenik pamćenja, izaslanik duše, tumač poruke, ali i molitvenik i pobunjenik, kao simbol slobode, čija zvonka magija budi, okuplja, podsjeća, opominje, miri i hrabri, ali i razgoni magline vremena, osvaja daljine i, kako sam kaže, plete mostovlje između radosti i tuge, jer suzu nadom kvasi, vjeri ruku drži i što je posebno važno - pamti.”, kazao je Stojović.

Sa promocije
Sa promocije(Foto: Svetlana Mandić)

Knjiga Vojislava Mijuškovića, prema riječima novinara i publiciste, Buda Simonovića, je pomalo i biografija autora, ali mnogo više hronika Nikšića, dijelom i Crne Gore, hronika jednog vremena i jedne srećne generacije.

“Ovo je mozaik bisernih zapisa o ljudima i događajima, o onome što je vrijeme donosilo i pronosilo u burnim godinama druge polovine 20. vijeka. To je i zbirka briljantnih putopisnih zapisa, ali i majstorskih zapažanja iz života, mudrih poruka i poduka, uočenih i otetih od zaborava iz onoga čemu je bio svjedok i saučesnik. Pritom, Mijušković ispoljava gotovo zadivljujuću stvaralačku radoznalost, kreativnost i maštovitost, snagu i umijeće da uoči, smjelost i vještinu da kaže i od zaborava sačuva i ono o čemu se obično ćuti”, kazao je Simonović.

Čim Mijušković, prema riječima Simonovića, osjeti “opasnost da pripovijedanje i podsjećanje na daleke drage dane, ljude i događaje, može zaploviti u monotoniju ponavljanja, on napravi rez, priču prekine i oplemeni je prigodnim stihom, svojim ili tuđim, opet uglavnom nikšićkih poeta”. Mijušković je “Zvonom”, kako je Simonović istakao, podigao najljepši i najplemenitiji spomenik prijateljstvu i društvu, ali i ostavio “otvorenu” knjigu da je “dopisuju” naslednici i potomci onda kada “drugojanuarci krenu na dugo putovanje”.

“Teško da se može naći iole poznatiji i znamenitiji čovjek koji se u minulom poluvjekovlju pojavio na nikšićkom korzu a da nije, na ovaj ili onaj način, spomenut i dobio mjesto u Mijuškovićevoj knjizi. Pri tom, posebno pod nebo diže dobročine i dobrozbore, one čije djelo, postupak, umna riječ i poruka mogu i moraju biti svjetionici u budućnosti”, smatra Simonović.

Mijušković, dobitnik značajnih književnih priznanja kao što su “Zaloga” Književne zajednice “Vladimir Mijušković” i “Dušan Kostić”, nagrada koju dodjeljuje “Unireks”, kazao je da su “četiri točka s početka priče spala na tri” pa je evocirao uspomene na nedavno preminulog Vlada Vukovića, čovjeka koji je bio, kako je rekao, riznica duha i kulture i Udruženja i vremena.

Medijatori večeri bili su Slavica Vuković Ognjenović i Velizar Kasalica, koji su čitali odlomke iz knjige. Vuković Ognjenović je otpjevala i himnu Udruženja - “Oj djevojko drugarice” dok su je horski pratili “drugojanuarci” i njihovi prijatelji.