Kad se kotač povijesti vrti unazad - Vijesti.me
NEOBIČNI LJUDI ZVANJA ZANIMANJA

Kad se kotač povijesti vrti unazad

Epski su uvriježena mjesta o rodbinskim statusima na policama važnosti; ponajprije muškim pa iznimnom i ženskim rođacima...

“Krhko”, rad Lidije Vukčević
“Krhko”, rad Lidije Vukčević (Foto: Lidija Vukčević)

38 Pelivan

Pomalo je nalik bleferu. Ipak on svoje tijelo koje visi na rubu provalije hodeći žicom ili konopcem, izlaže smrtnoj opasnosti. Nije manje atraktivan od drugih, najčešće cirkuskih majstorija i majstora. Ipak svi drhtimo kad gledamo njegov ogled o samome sebi. Je li zagubio jastvo pa lebdi klizeći baletanskim korakom po tankoj liniji ili je zapostavio svoj ego misleći i nudeći svoju tako nevjerojatnu priču kojom čita stvarnost s njenih rubova, s njene ivice. Nije zašiven za neku alku gore, nad sobom, kako znaju biti drugi akrobate. On je sam sebi balans, ravnoteža, vrtoglavi nemir koji smjenjuje zadržani dah.

Mislim li o njemu kao jednom od nas koji je želio ukrotiti svoje strahove i pokazati kako je volja jača od nevolje, a igrarija koju izvodi poručuje da je razmak koji prevaljuje štrikom u par minuta pred nama samo jedna od dionica nemilosne vječnosti što nam se ukazuje u svojim dnevnim opitima i prividima.

39 Tužbalice

To su one žene što epskim stilom podapinjujući svoj glas ka vječnome oplakuju i otpravljaju na sahranama onoga kojeg su svojta i znanci, znajući da mu je smiraj samo onaj svijet. Mislim da posvuda nestaju osim u Crnoj Gori, toj kraljevini kuknjave. Kažu da se i tamo može naručiti žena koja tuži profesionalno, za novac.
Čini se da stvar započinje i prije homerskih rima, u sličnoj grčkoj kulturi opraštanja.

Suvremeni mladi Balkanci zaziru od njih, ali kad se nađu u situaciji da je netko njihov izgubio bitku za životom, sa sentimentom gledaju na seoske žene dok se dogovaraju koja će od njih moći zapomagati nad umrlim, i kako će to, kojim činjenicama u epskom kazivanju dokazati.

Kako se kotač povijesti vrti unazad i kako je vožnja tim povijesnim kolima sve neudobnija otkad su Evropu zatamnili desničari, bojim se da će svaka gesta kazivanja na sahranama postati suvišna i opasna po režim. Jer čime će dobra tužbalica popuniti prazne godine u nekoj sudbini ako ne pojanjem o nevaktu i zlu vremenu? I tu se otvara prozor za opomenu pred isključenje svakoj vlasti, svakom režimu, svima ponaosob i svima zajedno. Epski su uvriježena mjesta o rodbinskim statusima na policama važnosti; ponajprije muškim pa iznimnom i ženskim rođacima. Nitko neće, nakon sahrane, moći zaobići ona mjesta koja je prečuo ili nemarno ispustio, dok je tužbalica glumeći ucviljenika br.1 tražila maramicu da otre te nepostojeće suze s lica u koje su se upisali, kao drevni dokazi postojanja, hijeroglifi vremena.

Ona će, zavisno o bogatstvu svog rječnika i moći interpretacije, zaista mnogo više reći nego govornici i čak više nego lelekači, muškarci kad se opraštaju. Ne znajući pravu razliku između dvaju glagola, lelekati i tužiti, meni se u ranom djetinjstvu upisao neki čudesan žig u mojoj hard svijesti kojim sam i ne bivajući in situ, bila spominjana kad su tužbalice naknadno ili svaka na kraju ceremonije, otpravljale svojim stilom neizvršenih epskih pjesnikinja, slale sve tvoje i zajedničke putnike putem za beskraj.

Ili jesi ili nisi glumac

37 Glumac

Jedno od najtežih zanimanja. Ili jesi ili nisi glumac. Kao rijetko gdje, manjak talenta ne prašta se. Toliki bi da su glumci, malo ih je istinskih. Zanat se troši godinama u pojavama Nekog drugog da nerijetko glumac izgubi sebe sama. Ta su puknuća, ta rasipanja duha bolna i teška svugdje a možda najčešća u ovom zvanju koje iziskuje predanost. Potom, starost donosi svođenje rola na ostarjele dame ili kraljeve kojima drhti glas i ljuljaju noge. Govor nije više bridak ni čist, pamćenje zastaje na odlučujućim mjestima. Poziv koji nakon ovacija izazove podsmijeh ili zvižduk. Tragikomično, no glumac je rob svojih tuđinaca - onih koji su mu ušli pod kožu i naslonivši se na duh autora prikazivanja, na njegovo tijelo, na njegov već ruzinavi glas, na njegovo oronulo ruho Vječnog stranca, učinila je situacija glumca lakrdijašem koji koristi vlast, koji izranja iz provincijskih priča da bi ostao duh periferije miran, psi siti a prikazana praznina uvjerljivija od guste tame što bez svjetla glumčeva iskaza ne bi ostalo nego tunel bez izlaza.