Veličanstvena tajna čija značenja izmiču - Vijesti.me
FANTOM ĐOKONDINOG FENOMENA

Veličanstvena tajna čija značenja izmiču

Renesansna ikona doživljavala je i preživljavala razne transformacije i interpretacije te se, usprkos svemu, i dalje u svom intrigantnom spokoju superiorno smiješi

Mona Liza
Mona Liza (Foto: Wikimedia Commons)

Oči imaju onaj sjaj i vodnjikast preliv kakav se uvijek viđa u stvarnom životu i oko njih su bili oni potezi crvenoga i trepavice kakve se ne mogu prikazati bez najveće utančanosti... Nos s lijepim nozdrvama, ružičastim i nježnim, kao da su žive. Otvor usta, sjedinjen s crvenilom usana i tonovima boje lica, izgledao je kao živo meso”.

Ovaj dojmljivi opis Đorđa Vazarija uvjerljivo govori o opčinjavajućem djelovanju Leonardovog remek djela, portreta Mona Lize Đokonde. Od onoga dana kada je nastala (smatra se između 1503 – 1505. godine) pa sve do danas ova slika ne prestaje da privlači i intrigira svojom posebnošću. Zanimljiva je, provokativna, misteriozna poput fantoma onog leonardovskog umijeća da stvarnost izrazi na način da nam bude istovremeno bliska i da nam izmiče. 

Koliko se samo teoretičara i kritičara trudilo da objasni Mona Lizin fenomen, od lucidnih do gotovo bizarnih. Neki su u njoj vidjeli Leonardov autoportret, slikarevu majku, umjetnikov idealizirani opsesivni ženski lik, mladu trudnu ženu, ženu oboljelu od gihta, bilo je i onih koji su u njoj otkrili “pogled sfinge”, “prezrenu ironiju”, “demonski osmijeh”, i “ metaforu zavisti”... 

Dadaistički umjetnik Marsel Dišan joj je 1919. nacrtao brkove s bradicom i dopisao L.H.O.O.Q. To nije bila toliko maštovita dosjetka koliko nihilistički stav ovog avangardnog pokreta izražavan prema vrijednostima umjetničke tradicije. Đokondu su koristilli i nadrealisti i popartisti i mnogi drugi umjetnici. Renesansna ikona doživljavala je i preživljavala razne transformacije i interpretacije te se, usprkos svemu, i dalje u svom intrigantnom spokoju superiorno smiješi. 

Sve su te interpretacije inicirane ambicijom tumača, svakog na svoj način, sa ambicijom da se postigne zadani cilj. Tim se nastojanjima, bila ona više ili manje uspješna ili potpuno promašena ustvari uvećavao oreol zagonetnosti oko portreta mlade firentinske žene te se tako Leonardovoj slici u svim epohama potvrđivao status najboljeg, najzagonetnijeg i najpopularnijeg slikarskog djela u istoriji umjetnosti uopšte.

Kada god stojimo pred ovom slikom iznova se pitamo, što je to što Mona Lizu Đokondu čini tako posebnim djelom koje izaziva toliko interpretacija? Može li se doprijeti i rasvijetliti jezgro njene tajne ljepote i neodoljive privlačnosti? 

Ono što je vidljivo i što se takođe osjeća jest da se ta tajna izražava “misterijom njene duše” njenim zagonetnim osmijehom, njenim očima i pogledom, profinjenim i meko položenim rukama, otmjenom držanju njenog tijela u sjedećem položaju, njenom tamnom odjećom s prozirnim crnim velom koji se stapa s gustom kosom. 

Izražava se i magičnim pejzažem koji se pruža iza leđa ove mlade žene. Leonardo je Mona Lizu Đokondu slikao u poznim godinama svoga života. Sva majstorova dotadašnja iskustva u portretiranju živih osoba i slikanju sakralnih likova, promatranju i studijama predjela, vode i stijena, primjenjivanju svog sfumato slikarskog postupka, u ovom su djelu dovedeni do savršenstva.

Od mnogobrojnih teoretičara i kritičara, pjesnika i esejista, estetičara i filozofa koje je intrigirala i zaokupljala Mona Liza Đokonda, jedno je od najzanimljivijih zapažanja iznio je Volter Pejter. U svom čuvenom tekstu o Leonardovom remek djelu engleski je teoretičar zapisao: “Glava joj je savršena, a očni kapci pomalo umorni. To je ljepota koja iznutra zrači na tijelo, te izgleda da su ga cijelog, ćeliju po ćeliju, prožimale čudne misli, fantastična sanjarenja i izvrsne strasti. 

Ako biste stavili Mona Lizu za trenutak pored jedne od bijelih grčkih boginja ili lijepih antičkih žena, njih bi uznemirila ta ljepota u koju je ušla duša sa svim njenim boljkama! Sve misli i sve iskustvo svijeta naslikani su i oblikovani tu i dali sve od svoje moći da uzdignu spoljni oblik i učine ga izrazitim; tu su sarađivali animizam Grčke, požuda Rima, misticizam srednjeg vijeka sa njegovom duhovnom težnjom i imaginativnim ljubavima, povratak paganskog svijeta, grijesi Bordžija.”

Zanimljivo je napomenuti kako je Oskar Vajld, očaran Mona Lizinim portretom, napisao iste riječi iz ove posljednje rečenice, ne citirajući Voltera Pejtera, što takođe, na svoj način, dokazuje uvjerljivost i sugestivnost doživljaja starijeg engleskog pisca i esejiste. Ova slojevita percepcija Đokondinog portreta više potvrđuje njenu kompleksnu tajnu nego što je objašnjava. Jer tačno je da je riječ o drugom “tipu” ljepote, ali je i činjenica da u Đokondinom osmijehu ima odraza i onog zagonetnog osmijeha s lica grčkih arhajskih skulptura, takozvanog “arhajskog osmjeha”. 

Uzme li se rečeno u obzir onda se zagonetnost osmijeha ove žene, stvarnog Leonardovog modela, još više uvećava znamo li da je taj “arhajski osmjeh” bio svjesna kamuflaža, zavaravanje, ne bi li se njime prikrili istinski lični unutrašnji osjećaji i raspoloženje. 

U Mona Lizinom portretu ima i te tajne sublimirane vitalnosti na koju eruditsko poetskim načinom upućuje Pejter. Ima onog zavodljivog i neodgonetljivog ženstva što ga nosi život jedne žene, stare dvadesetčetiri godine, treće žene firentinskog trgovca Franćeska del Đokonde. 

Čini mi se da se zanimljivost Mona Lizinog portreta posebno ogleda u onom Lomacovom “efektu umjetnosti” kojim je Leonardov stvaralački genij mogao izraziti ono što je tako studiozno promatrao u živim bićima i nastojao njihovu unutarnju prirodu predočiti virtuoznom izražajnošću svog slikarskog umijeća. 

Možda je stoga spoj onog iskustvenog, racionalnog i spoznajnog s onim instiktivnim, osjetilnim i nesvjesnim umjetnikovog bića, oblikovalo stvarnost tog zagonetnog lica mlade firentinke, Lize Đerardini, njene zavodljive fizionomije koju prožima taj zagonetni osmijeh.

Zanimljiva činjenica koja je vezana za nastanak ovoga djela, a koju navodi Đorđo Vazari, jest da je Leonardo za vrijeme portretiranja mlade žene u svoj atelje pozivao muzičare i klovnove da bi je oraspoložili i izazivali osmjeh na njenom licu. S tim u vezi treba navesti podatak koji je istakao istoričar umjetnosti Salomon Renak, autor znamenite knjige “Apolo”.

Ugledni autor piše kako je 1. juna 1499. godine umrlo dijete, kći jedinica, Mona Lizi i Franćesku del Đokondi. S tim u vezi objašnjava se i značenje crnog prozirnog vela i Mona Lizine tamne odjeće.

Je li ožaslošćenoj mladoj majci spontano izmamljivan osmijeh od spomenutih zabavljača dok je pozirala slikaru ili ga je Leonardo želio naslikati svjesno, želio dati izraz licu koji model nije imao dok ga je slikao sjedinjujući tako sjetno raspoloženje mlade žene sa onim sfumato sutonskim magličastim sjenama što realnom licu daju istovremeno snovit izled postižući tako onaj karakteristični, kako kaže Lionelo Venturi “apstraktni ideal ljupkosti” onu “ ljupkost koja ćuti” (grazia silenziosa). Je li Da Vinči želio stvoriti lice koje je gledao samo zato da bi ga vidio na svoj način. Dakle slikarstvom. Znao je da djelo nadilazi stvarnost iz koje nastaje.

Tajanstvenosti ovog portreta pridonosi i činjenica da je Leonardo sliku radio četiri godine i da ju je “nedovršenu” odnio sa sobom kada je pred kraj života otišao u Francusku. Što je ostarjeli slikar još želio izraziti na tom portretu, ako je doista bio “nedovršen”, što ga je toliko vezivalo za tu sliku? Je li možda smatrao da je tom slikom nadišao samog sebe? U nizu pitanja nameće se i ono, kakve bi veze moglo imati ovo djelo iz Luvra s jednom slikom nage Đokonde koja je svojevremeno nađena u jednom kutku Orleanske zbirke o čemu govori Volter Pejter? Ali treba spomenuti i to da nagi ženski lik u stavu Mona Lize nije bio nepoznat, čak je u izvjesnom smislu bio omiljen motiv, s početka XVI vijeka u Francuskoj, u poznatoj slikarskoj školi u Fontemblou.

Ono što daje posebnost Leonardovom remek djelu osim Đokondinog osmijeha izraženog u njenim usnama i očnim kapcima koji se takođe smješkaju, u izbrijanim obrvama, pravilnom nosu i visokom čelu, jest već spomenuto Mona Lizino držanje ruku. Taj spokojan položaj rafinirano naslikane mekoće njihove svijetle puti, posebno desne ruke, čija se glatkoća fino povezuje s mekim naborima tkanine na rukavima, izražavaju dostojanstvenost žene i na najprofinjeniji način pokazuju tu njenu izazovnu mirnoću.

Zanimljivosti Mona Lizinog portreta koji se doima čudesno živim doprinosi i drugi plan slike. Pejzaž uronjen u zelenkastu vlažnu atmosferu, gotovo je nerealan predio obasjan, kako bi rekao Oskar Vajld “podmorskom svjetlošću”.

Taj pejzaž nosi duboko u svojim slojevima sve odlike Da Vinčijevih opsesija svijetom prirode, geološkim istraživanjima tla, studijama stijena i posebno voda i njihovih tokova... Sve je to u pozadini ovog portreta Leonardovim slikarskim postupkom iz stvarnog transponovano u gotovo nestvarni predio sna.

Kraljica Luvra i danas, u Leonardovoj jubilarnoj godini, izaziva nesmanjenu pozornost promatrača, onih od struke i ljubitelja umjetnosti. Smirena sjedi u mirnoj pozi iza neprobojnog stakla u velikoj dvorani muzeja. Spokojno se smješeći posmatra svoje promatrače. Umijeće Leonardovog genija učinilo ju je veličanstvenom enigmom. Kao da se fantom Đokondine smrti smješka iz nedokučive tajne vječnosti, s onu stranu života i umjetnosti.


Vidi sve komentare