Vrlo rano mi je postalo jasno što znači biti drugi - Vijesti.me
NEOBIČNI LJUDI ZVANJA ZANIMANJA (4)

Vrlo rano mi je postalo jasno što znači biti drugi

Nikad nijedan muškarac nijednom i niokočega nije stao iza mene, ni u javnom ni u privatnom mom životu. Ni oni koji su bili dužni reagirati u udruzi pisaca

Rad L. Vukčević -
Rad L. Vukčević - (Foto: Lidija Vukčević)

34 Mizogini

Nerijetko je mizogin zakriven za maskom ženoljupca, zavodnika, ženskara. Konačno, drugo lice ženskara i jest mizoginstvo. On se predaje tjelesnim užicima temeljno negirajući smisao žene i ženstva. Ovo potonje mu je samo međunožje ili kakav apartni detalj koji ga uzbuđuje a o ženi znaju samo koliko poznaju svoje majke, žene ili kćeri. Najčešće je to vrlo malo. Fiksacija im je numerička: ne prestaju brojati svoje suložnice. Rangirati ih stasom, dobi ili statusom. Emocionalno su nezreli i vrlo često ljubimci svojih majki. Kad kažu da se najbolje osjećaju među ženama uzmite to s puno opreza. Bezobziri su i hladni, i nema te žene za koju bi dali i jedan nokat a ne ruku u vatru.
Filozofski je fakultet - onaj zagrebački - rasadnik mnogog mizoginstva. Otkad su na njemu zavladali toliki ne samo desničari - ta uvijek im je bio utočište i leglo - već i otkad su slobodni zidari naciljali i doveli žutokljunce da ih odgoje u duhu svojih naizgled zakučastih i javnosti nedostupnih znanja. Pogledajte i katedre. Osim jezičnih, može li se i jedan odsjek i katedra, osim pohvaliti brojem većim od jedan u zastupljenosti žena sveučilišnih nastavnica.

Moja je mati mene nosila u trudnoći kao apsolventica povijesti. Ugledni joj je profesor pred čitavom aulom održao lekciju o tome kako Filozofski fakultet nisu dječje jaslice i što ona misli kako će biti kad dođe ono što dolazi. Bio je profesor Novoga vijeka i tri je dana zaredom sadistički mučio na ispitu samo zato što prvoga nije znala odgovor na jedno od tri pitanja: Nizozemsku revoluciju. I to je, usput, bila zasluga mojeg oca, koji ga je izmolio da je pita i sljedećeg puta, jer su zajedno učili, a on je sam prošao lako na ispitu. Pričalo se da je spolno nejasan iako je u isto vrijeme bio u bračnoj i u ljubavničkoj vezi s metodičarkom povijesti. Na tom je odsjeku povijesti bila tek jedna žena, unuka slavnog lingvista, kći povjesničara... No ni ona nije imala sreću, sporo je napredovala.
I ja sam provela jedan semestar na tom svom matičnom fakultetu kao viši predavač. I moje je stručno povjerenstvo predložilo matičnom za napredovanje u docenticu - iako sam imala sve uvjete za izvanrednu profesoricu. No matično je povjerenstvo koje vlada rektoratom odbilo zahtjev stručnog, valjda jedini puta u tom desetljeću u kojem su se jugosavisti postali rijetki kao enedemske vrste, a potreba za njima jenjavala nakon raspada zemlje po kojoj je slavističko područje dobilo ime. Svi su članovi povjerenstva bili muškarci. I ja sam znajući da je moje crnogorski markirano rodno prezime bilo glavna smetnja, a spol dodatna, to na sav glas u zgradi Sveučilišta rekla tajnici tih komisija, i odlučila progovoriti o tome. No nije bilo tog urednika koji bi objavio taj tekst. Većina su sjedili zakrabuljeni u svojim časopisima, a prodekan za nastavu kojem sam se obratila za pomoć na Filozofskom fakultetu otvoreno i drsko, revanšistički mi je rekao kako neće nikoga novoga primati. Treba li reči da je taj isti čovjek, moj vršnjak, godinama bio moj prijatelj, sudrug, kolega? I da je dobio katedru zaslugom istočnofrontskih izvještaja svojeg oca u II. sv. ratu. I da mu je žena dobila i status i mjesto nakon isteka lektorskog mandata na tom istom fakultetu, samo koju godinu poslije mučnog razgovora. I da je taj slavist, uz dvojicu drugih bliskih kolega i prijatelja na jugoslavistici, odredio moju karijeru za sva vremena, gurnuvši me na marginu i na ulicu? I da se ti isti ljudi smatraju ljevičarima i humanistima, po definiciji, ne osjećajući nimalo krivnje što sam gurnuta u prijevremenu mirovinu. I što je ta moja mirovina ugledne hrvatske umjetnice tri puta manja od njihovih plaća i mirovina. I da ja unatoč tome nisam mizoandrijski orijentirana. Jer znam što su ljudi. Jer nisam uzalud čitala Andrića, kao oni koji su neki od njih, doktorirali na njemu. Jer nisam od toga napravila program kao njihove izbjegle kolegice slavistice po vrlim Holandijama. Jer mi se gadi ideja o tome da lažem kako lažu one kako sam bile proganjane a imale su svu stimu svojih starih liblinga u ruhu akademika, ljubitelja ruskih avangardi... Jer je moja muka stvarna, a nihova fingirana. Jer nikad nijedan muškarac nijednom i niokočega nije stao iza mene, ni u javnom ni u privatnom mom životu. Ni oni koji su bili dužni reagirati u udruzi pisaca. Jer je moj feminizam realan i stvaran, zbiljski, življen. Pa nemam potrebu pljuckati o muškom svijetu s visine katedri popabirčenih brzotečaja demonkracije, uz mjesečne prihode od par hiljada ojrosa. Jer sam se nagutala magle na francuskim i talijanskim slavističkim katedrama, gdje sam predavala za istu sumu za koju su naši izbjegli radnici asfaltirali ulice. Jer mi je francuska mirovina toliko mizerna da mi temeljno ljudsko dostojanstvo ne dopušta da to javno izgovorim. Jer sam jedina od kolega na slavnom demonskom mizoginskom Filozofskom fakultetu bila prošla francusko postdoktorsko usavršavanje. Jer nikad nisam dobila nijednu kunu stipendije za inozemno usavršavanje. Jer nisam nikad potkazivala i cinkarila kolege kako to čine moje vrle kolege i lažne feministice premda s tim istim ljudima ispijaju kavu ili im posvećuju obiteljske fragmente u svojim dozlaboga lošim prozama. Jer mi je vrlo rano postalo jasno što znači biti drugi. Onaj kojega prvi proglašava, demonizira i proizvede u drugoga. Ni kriva ni dužna, bez ikakve privole ili znanja.

Djevojčica sa žigicama

33 Tvrdice

(Nastavak)

Moj je djed sa ženske strane moje loze bio poslovično škrt već u mladosti. Ne znam zašto to ne mogu povezati s njegovom naravi, ali izgleda da je prema unucima bio puno popustljiviji nego s vlastitom djecom. Mene je uzeo od roditelja apsolvenata da ne umrem od gladi u Zagrebu. Mama je pripovijedala kako nikad ne bi pristupio stolu dok mu djeca ne objeduju. Samo ako su oni siti jeo bi i on ono što ostaje. Često nije ostajalo za roditelje ništa. Tu je mama koja je bila najstarija i koja je isticala kako je pobjegla iz Podgorice „zbog očeva despotizma“, zastajkivala i gutala knedlu u grlu. Jer je znala za osim te strane Nikoline naravi, tvrdičluka, ima i ona druga, golubinje meka. Jest, brojao je šibice, ako to nije neko od djece izmislilo, ali moja je majka razdvajala šibice u manje snopiće i prodavala talijanskim okupatorskim vojnicima izvičući: Fiammiferi, quattro un lek! Što sam do dirljivosti opisla u svojoj prvoj knjizi u narativnoj slici Djevojčica sa žigicama. Majka je u prvom gimnazije, ima desetak godina i sjedi na kućnom pragu. Započeo je rat u njenoj zemlji i jesen nanosi miris sjeverca. Ne zna kako će se prehraniti osmočlana famelja. Ide s majkom u mlin, nosi brašno. Jedne joj se ratne zime zamrzne dekoltača, vuneni kombine oko rebara. Čitav život osjeća taj pleuritis. Ja se pitam, kako su dopuštali da djevojčurak radi tako teško. Mislim da je majka obožavala svoju majku. I htjela je zaštititi svojom ljubavlju. I spasti ljubomornog oca.

Jer ljubomora je emotivna škrtost. Tvrdičluk duše škrca. Kaže da je jednom dok su živjeli u Zupcima, Barskoj krajini, vidjela kako niži učitelj uzima keks koji je posluživan uz vodu, s čaše njene majke. I prisustvovala sceni ljubomore u kući poslije, u zgradi škole gdje su živjeli. Otac joj je pljusnuo majku. Moja majka, predškolsko dijete, tada mrzi svog oca. Nikad mu to nije zaboravila. Iako je znala za njegovu nježniju stranu, čitav je život imao veliku hipoteku kod nje. Založio je svoju ljudsku dobrotu zbog nečije mladenačke nesmotrenosti. I nikad nije vratio povjerenje. Iako je majka često plakala što je ostavila majku ocu despotu. Na nemilost očevoj naravi kojom je dominirala poslovična škrtost. Nije ga u njenim očima spasilo ni to, što je spasio mene gladi i uz svoju djecu u kući primio i mene da me othrane dok ne polože svoje zadnje ispite moji roditelji.