Prije tri decenije, kad su mi tabani takli asfalt na obali Sene, vjerovao sam da će Grad svjetlosti zauvijek ostati moja utješna sadašnjost. Da ću tu vječno voljeti, biti voljen i napisati priču čija će se zarazna poetika uzdići iznad prolaznosti i smrti.
Na dnevni red su, međutim, ubrzo došle druge stvari, s manje spekulativnog a više zemaljskog naboja: kako preživjeti? Bez sezonske zarade ja sam se, praktično, mogao pozdraviti sa studijama u Pragu.
Bio sam pritjeran uza zid da kulučim svaki bogovjetni dan. Morao sam zaraditi 6.000 franaka po sezoni. Od toga je najmanje pola trebalo leći u džepu krajem septembra kada bih izbio na Port de la Villete da stopiram po već utvrđenoj ruti: Reims - Metz - Saarbrücken - Heidelberg - Nürnberg i dalje, put komunističkog carstva koje su Francuzi, ne bez izvjesnog sažaljenja, zvali Tchécoslovaquie.
Moja prva gazdarica u ulici Decrès to nije mogla izgovoriti.
“Zašto se ta zemlja zove tako rogobatno?”
“Zato što je sastavljena od Češke i Slovačke, madam.”
“Zar joj nisu mogli dati neko lakše ime?”, huknula bi ona kao da odjednom podnosi amandman na Versajski ugovor iz 1919. i zlosrećni Minhenski sporazum iz 1938. godine.
Jul 1984. donio je hiljadarku ušteđevine. Vlada Marković, moj praški drug, uzeo je svoj dio zarade i posvetio se vjerenici s planovima za ljetovanje u Jugovini. Ostao sam rovit i sam.
Bukadžija iz kvarta, sa plećima rvača i nježnim imenom Pierrick, saopštio mi je da sam suvišan nakon što je stari stan u predgrađu Saint-Denis raskrčen. Došle su na red zanatlije a to je bio moj crni petak.
“Jesi li plomber? Nisi plomber. Momak, sjaši s moje grbače!”
Tako sam se našao jedne večeri u pivnici na Gare du Nord. Niti sam koga pratio, niti koga čekao, već, naprosto, kupao se u bačvici belgijskog piva s nekim našijencem.
“Idi opet u ulicu Saint-Denis, hotel taj i taj, gazda naš čovjek, Laković”, rekao je. “Popni se stepeništem na kom je ubijen najmanje jedan čovjek i vidjećeš za pultom tipa koji je preživio revolverski duel.
Njemu se obrati za posao!”
Tačno u podne
Penjao sam se stepeništem, na kom je navodno ubijen najmanje jedan čovjek, tačno u podne, kao u meksičkom filmu. Zamislio sam sa užasom ono što je našijenac sinoć ispričao: buduća žrtva se penje ka recepciji po škripavim daskama, kroz uspravni tunelčić obložen drvetom, dok onaj gore na recepciji vadi revolver: bum, bum, bum!
Našijenac je kazao da je pucnjeva bilo sedam, pun šaržer, posle svake kugle olova žrtva osvaja jedan stepenik; meni (meni koji se sada penjem istim stopama) čini se da je tih bumova bilo najmanje petnaest.
Vidim to je to: pusta recepcija, gringo dremucka za stolom, hrkanje u podne (slutio sam da je on tip koji poteže mnogo godina ranije); napolju upekla božja jabuka i evakuisala Grad na Azurnu obalu, u bulonjske hacijende i normandijske dače…
Predstavio sam se i, naravno, kao u meksičkom filmu, ostao bez odgovora. Svijet je savršeno predvidljiv u konstelaciji gazde koji dremucka u svojoj krčmi i pregladnjelog mladića s planinskim akcentom starog kraja.
Laković je bio ljudina u tijelu; ramena, jagodice, šake, sve to puca od snage, zašto bi on mene uopšte pogledao? Ipak, bio sam zahvalan što je pozvao svog lakeja (tako ga je kasnije predstavio): “Genadije Arkadijeviču!... Genja!”
Pojavio se čovjek, bolje polučovjek, jer je sve na njemu bilo do pola, rukavi, nogavice, cigareta, boca votke, glas… Ko kaže da u Gradu više nema bijelih ruskih emigranata, ispičuturâ koje vrte priču o nekim tamo gubernijama, balovima, kočijama s praporcima, groficama i starim dobrim vremenima cara bačuške?
Ima, ima: Genja!
Narednih petnaest dana Lakovićev lakej bi svakog jutra zvecnuo kalauzom, poveo me u Rue Chapon (ulica Uškopljenog kokota u kvartu crvenih fenjera, kakav paradoks!), uveo u jednu ruinu na drugom spratu (meandrirao je kroz hodnike kao neka stara gusjenica), objesio o gredu vrećicu sa bagetom i salamom, pokazao rukom s pola rukava na alat i kolica, zaključao za sobom i vratio se uveče uz ciliktanje kalauza:
“Znaš, momče, ovdje u kraju živio je veliki ruski pisac i plemić…”
Knedla zvana Genja ležala mi je u grlu godinama, sve dok je, nakon jedne bolne uspomene u dalekom Montevideu, nisam izbacio i tako završio novelu Valovi Atlantika (istoimena zbirka izašla 2001):
“Poslednji ruski klasik, nobelovac Ivan Aleksejevič Bunjin, umro je 8. marta 1953. g. u Parizu u krajnjoj bijedi i mizeriji. Skapao je od gladi. Pare od Nobelove nagrade pojeli su jevrejski bankari kroz inflaciju a slava velikog pisca, u egzilu, potamnila je pod naslagama ekskluzivnih vijesti o zločinima prokletih nacista…”
Nikad nisam shvatio zašto on zaključava: da me ne otkrije inspekcija, da ne gluvarim u radno vrijeme, da ne pobjegnem i ostavim otvorena vrata? Ipak, dan se svršio srećno, uveče bih dobio novčanicu od 100 franaka s koje bi me utješno pogledao Eugène Delacroix…
Bunjinov kvart
Individua s pola košulje, pantalona i čarapa (ljeti golognjat), kad bi me povela ujutro u Rue Chapon bila je pola čovjeka, a uveče, kad me vodila natrag, čovjek i po. Fenomenologiju razlike moguće je definisati kroz iskapljenu bocu poznatog ruskog destilata.
I svijet oko nas bio je ujutru jedno a uveče nešto drugo. Šmrkovi, metenje i pranje ulica koje su u tom kraju uzane poput uličica u Kotoru, zveka kontejnera i dozivanje Alžiraca, ona splačina koju daje voda kad se izmete noćni talog asfalta, duvana, kafe, sladunjavi zadah javnih kuća, to je bilo jutro.
Veče, rame uz rame sa Genadijem Arkadijevičem, davalo je ambivalentnu sliku koja se gotovo s podjednakim pravom može nazvati rajem i paklom bluda, i koja, u Bibliji, obično počinje strašću a završava kamenovanjem.
Jedan momak četvoro očiju, to sam bio ja!
Prva Mitterandova vlada (gradske vlasti: moj Pariz!) bila je tolerantna prema radu djevojaka na ulici. U kvart Saint-Denis su dolazile, pretjeraću namjerno, ali neću mnogo slagati, najljepše djevojke na svijetu. Kasnije sam čuo da su nestale u mandatu gradske vlade Jacquesa Chiraca, u toku restauracije predgrađa.
Genja je prolazio pored izloga sa damama bez odjeće, pored automobila na kojima one sjede, otvorene za ljubav kao što su ruže otvorene za vjetar, uz kandelabre, koje djevojke griju svojim golim nogama bez gaćica, nezainteresovano.
On je bio, da ne upotrijebim težu riječ, daleko od toga da opravda tjelesnu ljubav. Na pitanje zašto se ne osvrne, zar mu je srce od kamena, odmahnuo bi rukom s pola rukava i okrenuo ploču: “Čuj, sinko, Ivan Bunjin, koji je u ovom kvartu živio i umro...”
Bonus video:
