Gift u subotu u Podgorici: Magija nam dolazi spontano i često”

Srpski rok sastav Gift 22. septembra će imati nastup na PAF-u posvećen Depeche Modeu, ali se neće bazirati samo na opusu ove grupe
285 pregleda 2 komentar(a)
Gift, Foto: Facebook
Gift, Foto: Facebook
Ažurirano: 19.09.2018. 15:00h

Srpski rok sastav Gift nastupiće 22. septembra na Podgorica Art Festivalu i pokazati zašto važi za jedan od koncertno najatraktivnijih bendova u regionu. Svojim unikatnim nastupom pažnju posebno skreće frontmen Jovan Matić, poznatiji kao Joca Ajkula, koji je za “Vijesti” pričao što se može očekivati od predstojećeg gostovanja u Podgorici novosadskog benda koji je između ostalog poznat po tribjutima Dejvidu Bouviju i Depeche Modeu.

“Već dugo pokušavamo da postanemo poznati crnogorskoj publici. Svirali smo zimus na Vučju kod Nikšića, i pozitivna reakcija lokalne publike je stvarno obećavala. Ponosno nosimo svoju autentičnost i ekscentričnost u nastupu i nadam se da ćemo i u Podgorici isto ostaviti utisak nezaboravne svirke, takođe pobuditi želju kod svih da nas što prije ponovo gledaju. Ovo je savršena prilika. Sebi držim fige”, poručio je pjevač.

Hoće li repertoar u Podgorici biti baziran na Depeche Mode pjesmama?

Jeste Depeche kao tema ovog okupljanja. Međutim, mi smo mnogo više kad nas bolje upoznate. Svojoj publici uvijek poklonimo više, pa se ne može zaobići legenda Dejvid Bouvi, zatim INXS, Blur, The Cure, Oasis, Coldplay, tj. čitav britanski opus 80-ih, 90-ih i 2000-ih. Naša žurka se uvijek pretvara u to, zato što se iz sveopšte egzaltacije i veselja spontano pređe na jednu vrhunsku žurku sa dobrim muzičkim ukusom. Način izvođenja pjesama nam omogućava da hipnotišemo svoje žrtve, pa možemo da probijemo muziku koja se sada na Balkanu tretira kao alternativna, a da mi sebe zaista ne vidimo tako.

Otkad postoji bend koncentrisan je na britansku scenu 80-ih ili 90-ih, zašto?

Moram da krenem od naših korijena. Mi smo nastali još početkom 90-ih, zvali smo se Seven Sisters i bili smo autorski bend, pod uticajem nekog gotik rocka, Bouvija, The Cure, možda čak i Sisters of Mercy. I onda je došao rat koji je uništio sve rok scene u ex državi, anulirao kulture jednostavno. Folk kultura je preuzela tron, postala snažnija nego ikad, preuzevši identitet naroda takozvanim neo patriotizmom, a urbane subkulture time su patile, potisnute i ugušene. U tom momentu smo odlučili da sviramo “tuđe” pjesme i tako održavali neku atmosferu subkulture i onoga što mi volimo da slušamo kući i na čemu smo odrastali. Kao zaštitnici alt svjetske brit muzike nismo se iščupali od toga donedavno, 2016. kad smo snimili album.

Vjerovatno ćete čuti i par pjesama sa njega. Obično predstavimo malo i našu muziku. Mi opisujemo vrijeme koje je uticalo na nas, ja sam stvarno lik iz 90-ih i zato sviramo to. To je muzika koju ne samo da slušam, nego i dobro osjećam, živio sam taj način života. Isto važi za parče osamdesetih, kao i 2000-ih, i tu se negdje pomalo zadržava ta cijela priča, pošto smatram da poslije 2010. niko nije snimio nešto dobro na svjetskoj sceni. Ne idemo na nešto od starijeg kvaliteta, pošto ne mislim da bih mogao dobro da prenesem energiju 70-ih...

Vaši nastupi su poznati kao unikatni, pogotovo tvoji performansi na bini. Da li je to nešto što pripremaš unaprijed ili improvizuješ, prepuštaš se muzici?

Obično to procjenjuju kritičari, taj fenomen – da li se na nekom koncertu dešava rokenrol ili ne. Mora da bude spontano, jer siguran sam, ne može to da se vježba pred ogledalom. Nešto ti klikne na sceni i to se desi. Ti to ne možeš baš puno da objašnjavaš pošto si van scene isto običan čovjek. Ono što je u mojoj karijeri zapažano je to da je interakcija sa publikom važan okidač muzičke magije. Obični muzičari se stide i uglavnom su statični na sceni, pa se ništa ne dešava i ako odlično sviraju...

Ljubav prema muzici je i potreba za slobodom. Sloboda jeste na sceni, ali i van scene, a to se jasno i glasno vidi i kroz naše stvaralaštvo. Iako nije naša muzika koju većinom izvodimo, mi je opisujemo kao da je naša, doživljavamo je kao da smo je mi napravili, tako da se osjećamo kao Bouvi ili Depeche Mode kad smo na sceni. I iz tog ponašanja ubjeđujemo publiku da izmašta kao da je na velikom koncertu. Kad se to desi, onda publika stvara jednu specifičnu atmosferu, odnosno tom interakcijom budimo zajedno maštu, iz te mašte vi postajete vantjelesno biće na sceni, a publika želi da se mazi.

Oni to od vas očekuju, dali su vam taj pijedestal da budete nešto novo, da budete zvezda vodilja te večeri i na taj način spontano dolazite do nečega što je neočekivano. Svaka svirka je za nas na neki način adiktivna, zato što iznudjuje nešto novo. Mi obično samo spremimo muzički materijal, ali ono što je magija u muzici desi se neočekivano i često kada smo mi u pitanju.

Bonus video: