Posljednji pjevač Bijelog dugmeta, Alen Islamović zajedno sa osnivačem najpopularnijeg benda ikad sa prostora Balkana Goranom Bregovićem pjevaće na dočeku Nove godine u Budvi ispred Starog grada. Koncertnom turnejom u okviru koje će posjetiti i Crnu Goru Bijelo dugme ove godine proslavlja 40 godina od osnivanja benda, a Islamović u razgovoru za “Vijesti” tvrdi da je na svakom do sada bila odlična atmosfera. Uvjeren je da će tako biti i u Budvi, jer za njega nisu potrebne karte, do kojih je obično teško doći.
Ove godine proslavlja se 40 godina Bijelog dugmeta, i u okviru evropske turneje posjetićete i Budvu. Kako vas je publika prihvatila na koncertima koji su iza vas i je li je vladala euforija kao nekad?
Slatki problem kod organizacije ovih koncerata je taj da mnogi ne mogu doći do karte jer su koncerti rasprodati. Mnogi ostaju uskraćeni da sa nama proslave taj 40. rođendan. Euforije ima i ona je prisutna od samog početka. Ljudi su gladni pjesama Bijelog dugmeta, pa čak Goran i ja zadovoljavamo njihove prohtjeve sa Orkestrom za svadbe i sahrane. Ja kao posljednji pjevač Dugmeta pjevao sam i 1989. sve pjesme benda pa ih sa istom količinom ljubavi, a sa malo više nostalgije, pjevam i danas.
Sa Bregovićem na ovom jubileju nastupate samo vi. Šta je sa ostalim pjevačima, zašto oni nijesu uključeni u turneju povodom jubileja?
Za sad sam ja u ekipi i takav sam dogovor postigao sa našim producentom Adisom Gojakom. Svi koji su htjeli učestvovati u ovom projektu imali su, vjerujem, svoj popis želja. Izgleda da su moje želje bile najskromnije pa me Goran izabrao. Sigurno nije gurao ruku u šešir da izvuče cedulju sa ispisanim imenom. Zašto ostali nisu tu, to je teško pitanje. Na njega bi bolje odgovorio Bregović. Vjerujem da će ih jednog dana pozvati na čašicu šampanjca i na rođendansku tortu, ako ništa, bar su zaslužili šampanjac i kolač. A i vidio sam da su neki na promocijama delux albuma bili već na šampanjcu. Neka, tako i treba. I ja bih došao, al' imao sam poslovnih obaveza.
U jednom intervjuu rekli ste da je vrhunac Bijelog dugmeta upravo okupljanje 2005. godine. Kako vam je danas kad radite bez Tife i Bebeka? Nedostaju li oni publici na koncertu ili vi uspijevate da im to nadoknadite?
Te 2005. je bila ta priča. Sami znate da se Dugme uvijek mijenjalo, pa se mijenja i danas. Mijenjale su se aranžmanski pjesme, pa su se promijenile i u ovoj kombinaciji, i ništa ne fali. Problem je što se trube ne daju snižavati za ton-dva kako bi pjevač lakše pjevao. To je problem ili pjevaš ono što truba svira ili te nema nigdje. Da budem iskren, sa Tifom i Bebekom sam se naradio, pa mi i ne fale. Ja sam tip koji uvijek traži promjene. Bio bih dosadan i sam sebi, ako se ne bi prevrtao na suvom. Samo uzmite moju biografiju i vidjećete u šta sam se ja sve uvaljivao i ostao živ: Divlje jagode, Bijelo dugme, Lepa Brena, Indira Radić, 4 Asa, pa opet evo sa Goranom.
Svojim šarmom, ljepotom i drugačijom bojom glasa obogatio sam mnoge njihove koncerte i projekte
Nakon okupljanja 2005. vi ste sa Bebekom i Tifom nastavili priču, i nastupali zajedno izvodivši pjesme Bijelog dugmeta. Mnogi fanovi grupe, nijesu to baš prihvatili na pravi način. Da li vas je to natjeralo da stavite tačku na zajedničke nastupe, ili je tome kumovalo nešto drugo?
Mi smo se zvali BAT. To je bio nastavak priče iz 2005. u kojoj Goran nije mogao da učestvuje zbog svojih obaveza prema svojim agentima po svijetu. I bilo je jako teško osmisliti i organizovati te koncerte, a nas trojica smo malo podsjetili narod dijaspore na pjesme Bijelog dugmeta. Proputovali smo cijeli svijet i normalno je da tom dođe i kraj. Došli smo do zaključka da ne treba pretjerivati sa takvim koncertima i stavili smo tačku na tu priču. Krivac sam ja, ako me neko shvati pogrešno. Mislim da danas fanovi dolaze na koncerte zbog pjesama, a ne da neko nekom otrgne Dugme sa košulje, iščupa pramen kose, ili dobije trzalicu. Danas se mi sa našim fanovima poslje koncerta slikamo mobilnim telefonima jer to im baš nešto znači i mi prihvatamo taj način komunikacije. Ovo što sad radim sa Goranom i Orkestrom je drugačije, i sam Bregović mi je kazao da bi ovako danas zvučalo i Bijelo dugme.
Kako komentarišete činjenicu da Bijelo dugme već dugo ne postoji, a i dalje važi za najznačajniji bend kad je ex-Yu muzička scena u pitanju?
Grupa Bijelo dugme je neponovljiv fenomen koji je mijenjao i rušio sve barijere u muzici. Grupa koja je prodavala najviše ploča, radila najveće koncerte i spektakle, imala afere. Da li se to dešavalo planski ili slučajno, to bi mogli rock kritičari da objasne. Samo znam da sam u zadnja dva albuma učestvovao u rekordnim tiražima ploča i kaseta. Sam Beograd je prodao 200.000 LP ploča albuma "Pljuni i zapjevaj..." Onda imate predstavu koliko se tog prodavalo po cijeloj Jugi. To je vrijeme komercijalizacije grupe i velika promjena na tržištu. Uvezati diskografe da zajedno odrade projekt velikog tiraža LP ploča je bio fascinantan.
Za razliku od Bebeka i Tife vi nikad nijeste imali problema sa drogom i alkoholom. Kako ste se vi borili sa slavom i svime što je ona tada nosila?
Ja nisam Sarajlija i tu sam već bio u prednosti u odnosu na njih dvojicu. Ja sam iz male provincije, iz grada Bihaća kojeg volim najviše na svijetu. Tamo svi znaju sve: čija su sinoć djeca bila u parku, ko je komšijama razbio prozor, a ko ukrao biciklo. Mi smo tad u gradu 1970-74. imali “video nadzor” nad mladima, svi su nas promatrali i pratili. Kakva droga, kakav alkohol, odgojen sam da bježim od toga. Kad sam došao u Sarajevo 1980. tad sam se susreo sa velegradom koji sam poštovao, ali i bio 24 sata oprezan. Sa popularnošću i slavom sam se borio bistre glave. Odgojen sam na sportskom duhu, tako i danas živim.
Zbog angažmana u Divljim jagodama i odlaska sa njima u London 1984. godine ste odbili Bregovića i transfer u Bijelo dugme. Da li vam je bilo žao zbog toga nakon godinu dana kada su se Jagode raspale?
To je igra sudbine. Trebam ići u Dugme, pa onda ne odem. Odem sa Jagodama u Londom u neizvjesnost. Možda neko osuđuje taj moj čin što sam ih ostavio. Nekad čokolada u ambalaži izgleda super, a kad je raspakuješ shvatiš da tu ima svašta. Ne volim trošiti svoju energiju na nešto što ne donosi neki rezultat. Nisam interesdžija, mogu biti koristan kao konj, samo ne volim da me neko iz sitnih interesa izda, slaže, prevari.
Svoje muzičke početke vežete za gitaru, ali vam je već kod prvog benda predodređeno da budete pjevač. Jeste li se ikad pokajali zbog toga?
Kad praviš svoj prvi bend, uvijek je jagma oko solo gitare. Niko neće ni da basira, svira bubanj, a pogotovo da pjeva. Znate kako sam ja postao pjevač? Zbog tog što je moj brat imao najbolju kolekciju i najviše singlova i LP ploča u Bihaću. Tako mi je grah pao i zbog tog sam morao postati pjevač. Ne kajem se zbog tog.
I onda kad ste počinjali, ali i kad je trebalo da se preselite iz Bihaća, brat je najviše vjerovao u vas. Gdje biste sada bili da nijeste imali njegovu podršku? Da li biste se uopšte bavili muzikom?
Znate kako sam ja postao pjevač? Zbog tog što je moj brat imao najbolju kolekciju i najviše singlova i LP ploča u Bihaću. Tako mi je grah pao i zbog tog sam morao postati pjevač. I ne kajem se
Da bi se bavio muzikom treba da voliš i radiš srcem. Nije muzika miješanje maltera, sad ću ovako, pa onako. Najhrabriji opstaju, nameću neke stilove, mijenjaju javno mnjenje, provociraju. Veliku ulogu ima i sreća i ja sam za sebe kažem da imam srećnu sudbinu. Svoje dječačke snove sam odsanjao i opet bih sve isto ponovio, ništa ne bih mijenjao. Od ovog posla se nisam, hvala Bogu, razbolio. Sačuvao sam i sebe i porodicu koju najviše na svijetu volim. Da nekad nije bilo podrške od moje porodice, moji bi putevi imali sasvim drugi smjer. Kažu da hrabre sreća prati, pa sebe smatram i hrabrim.
Vaša solo karijera počela je u najgore moguće vrijeme, kad se zajednička država počela raspadati. Je li vam koliko pomogla slava iz doba Dugmeta u smislu lakšeg angažmana, prolaska u medijima...?
Poznavao sam naše medije 1982. kad sam otpjevao LP Divljih jagoda, "Motori". Već tad sam ušao u oči javnosti, davao intervuje, slikao se za postere i dobijao dijamantne ploče za album. Tad je već nastalo ime Alen Islamović i bilo mi je teško nositi se sa slavom, jer nisam znao kako. Imao sam velike frke i probleme. Lebdio sam, al na sreću sam se brzo spustio na zemlju i shvatio da je bolje držati se čvrstog tla jer ću sigurnije hodati i duže opstati. U Dugmetu ništa nisam stvarao, oni su to stvorili prije mog dolaska. Došao sam igrati utakmice koje su tad Dugmetu bile važne. Svojim šarmom, ljepotom i drugačijom bojom glasa obogatio sam mnoge njihove koncerte i projekte. Danas vjerujem da sam najviše hitova snimio sa Dugmetom. To i Dušan Vesić u svojoj knjigi "Šta bi dao da si na mom mjestu" potvđuje. Goran je u to moje vrijeme pisao briljantno i stvarao božanstvene melodije. Danas sna balade iz mog vremena djevojke plaču, pijanci se opijaju, a rockeri luduju.
Tokom svih godina vaše solo karijere imali ste razne izlete kad je muzika u pitanju i čak snimali duete sa folkerima. Jeste li na taj način željeli da se prilagodite trenutnom tržištu i situaciji u muzici?
Ja na te svoje izlete gledam više kao na avanturu. Sve su to lijepe pjesme koje sam otpjevao. I Pavaroti se igrao sa rockerima, pa što ne bih i ja sa folk pjevačicama.
Zahvaljujući muzici proputovali ste čitav svijet. Šta prvo pomislite kad se vratite na prostore Balkana?
Uvijek kad se vraćam žurim da stignem što prije. Srce vuče. Kad idem za Bihać, srce hoće iz kože da mi iskoči. Ljudi koji zaborave svoj zavičaj i nisu neki ljudi.
Nedavno ste objavili solo album "Alkatraz". Koliko su rad sa Bregovićem oko proslave 40 godina Bijelog dugmeta i koncerti usporili promociju?
Promovisao sam ove godine svoj album sa 35 održanih koncerata na Balkanu. To su bili veliki koncerti, moto skupovi, proslave grada, Beer festovi, festivali. Predstavio sam album sa tri spota "Heroin","Aida"i "Daj otvori" i uskoro ću snimati i spot za pjesmu "Alkatraz". Volio bih da se jubilej Dugmeta prebacio u 2015, al bi onda bilo glupo slaviti 41. rođendan. Okrugla cifra je ljepša. Ja sam za svoj 50. rođendan okupio 100 prijatelja da ga proslavimo.
Da li ste dali Bregoviću da presluša album "Alkatraz" i kakav je bio njegov komentar? Koja mu se pjesma svidjela?
Nisam ga pitao jel šta slušao sa tog albuma niti sam mu davao do znanja da sam nešto snimao. Na YouTube ima sve, pa kog zanima šta radi Alen Islamović zadnjih godina bolje da pita internet nego mene. Internet pamti sve, a ja počinjem zaboravljati. Valjda to ide sa godinama.
Šta je sa autobiografskom knjigom “Moje doline sjećanja”?
Knjigu sam završio, složena je u ladici i na hard discu. To će biti moja autobiografija koja priča priču iza zavjese. Kad će se pojaviti još uvijek ne znam. Kad ne budem imao šta reći ispred mikrofona i ne budem više na bini, objaviću je. Sad neka je nek stoji. Razmišljam da je izdam u dva dijela jer imam još dosta noviteta da ispričam. Šta ćeš, uvijek se nešto oko mene dešava. Kažu da se za dobrim konjima prašina diže.
Bonus video:
