Dokumentarni film o jednom danu u životu Nika Kejva "20.000 days on Earth" stavio je legendarnog rokera ponovo u centar pažnje. On je za Internet magazin "The Talks" pričao o drogama, idolima, kreativnosti i objasnio zašto je napustio Australiju.Pišete muziku, romane, scenarije, čini se da pucate od kreativnosti. Da li je to na neki način vaša droga bez koje ne možete da živite? Mogu da živim bez toga i nadam se da ću jednom živjeti. Ali u ovom trenutku sam navučen. Ne znam, ponekad sam toliko nestrpljiv prema svijetu ako nešto ne radim. Nadam se da ću jednom biti zadovoljan sobom i osjećati se dovoljno dobro da ne moram da radim sva ta sranja, nego da mogu da pođem da gledam paradajz kako raste ili tako nešto.Da li morate da stvarate kako biste se izrazili? Iskreno, ako ne stvaram osjećam se loše, moja osjećanja prema sebi, moje samopouzdanje rapidno opadne tako da moram da se vratim u igru i da radim nešto da bih se osjetio kao da služim nečemu na ovom svijetu.Šta je sa pravim drogama, da li vam nedostaju? Ponekad, da. Nemam problem sa drogama, nikada nisam. Bio sam narkoman dvadeset godina.
Zašto ste prestali? Bilo je nemoguće funkcionisati na više nivoa tako, pa sam morao da prestanem. Da se to nije desilo nikad ne bih prestao. Tako da mi ponekad nedostaju, ali uglavnom ne razmišljam o tome.Na neki način ste uzor mladima danas? Čovječe, nikad... Prvi put čujem tako nešto. Zaista? Uzor je neko ko želiš da budeš. Ljudi možda vole moju muziku, ali ne vjerujem da žele da budu ja.Mislite li da je bitno imati uzore u životu? Mene su inspirisali drugi ljudi, ali "uzor" ima neki autoritativan prizvuk, ne zvuči lijepo. Postoje ljudi koje smatram svojim herojima, koji su mi intrigantni i koji me inspirišu i koji utiču na mene da se trudim da budem bolja osoba.Zbog čega ste napustili Australiju i započeli karijeru u Velikoj Britaniji? Zato što sam znao da nikada ništa neću napraviti ako ostanem u Australiji. Tamo je bila takva situacija da ako sviraš išta što je bar malo originalno nemaš što da tražiš, nećeš dobiti ugovor, nećeš imati publiku. Morao si da odeš u Englesku i probaš tamo da se probiješ da bi te ljudi u Australiji slušali.Zašto? Zato što je Australija imala strašan kompleks niže vrijednosti tada. Muzička industrija nije znala što je dobro, a što loše, nije imala razumijevanja. Tako da sam bio natjeran da je napustim.Da li vam je lakše da napišete pjesmu ili scenario? Postoji jedna fundamentalna razlika pisanje scenarija je zapravo prilično lako, a pjesme veoma, veoma teško.To je interesantno zato što ste naviknuti da pišete pjesme, ali ne i scenarije? Možda je to razlog. Pisanje scenarija zaista nije moja stvar, to je nešto što radim za nekoga drugoga. Reditelj mi predstavi osnovnu premisu i moje je samo da ispričam priču. Sa druge strane, kad pišem pjesmu sam sam na svome i moram da da shvatim gdje je moje mjesto na svijetu i sve te takve stvari prije nego što pjesma koja ima ikakvo značenje ispliva.Kako izgleda proces rada na pjesmi, slušate li muziku dok pišete? Ne, nikada.Dosta ljudi radi to. Stvarno? Meni to smeta i utiče na moje raspoloženje dok pišem, a nije dobro da neki spoljni faktor utiče na pisanje. Radim u kancelariji koja izlgleda monotono, nema ništa na zidovima. Tamo imam samo sto, pisaću mašinu i klavir. Nema nikakvih slika, nema prozora da mogu da gledam što se dešava napolje i svakako nema muzike.
Galerija
Bonus video:
