Rok veterani, kultna srpski sastav YU grupa ove godine slave 50 godina od osnivanja benda. Iako su se braća Žika i Dragan Jelić još i prije ovog sastava bavili muzikom, pola vijeka sa YU grupom prošlo im je brzo.
„Ako ne bih razmišljao i udubljivao se u protekle decenije, rekao bih da je ovih pola vijeka prošlo brzo. Možda je za svo ovo vrijeme moglo više da se uradi i postigne nego što smo uradili. Međutim, pošto samo smo u YU grupi proveli pet decenija, a u raznim drugim bendovima u kojima smo svirali prije toga nekih osam, rekao bih da se 58 godina bavim ovom vrstom muzike. Bilo je tu mnogo lijepih, teških, neizvjesnih, raznih situacija. Bilo je za to vrijeme i opasnih situacija koje su vezane za struju, jer ako nešto nije ispravno, lako se život gubi. S obzirom na to da smo bili vezani za putovanja, i veliki dio svog života proveli smo na četiri točka putujući ka mjestima gdje treba da sviramo, u raznim saobraćajnim udesima dobro smo prošli i eto izgurali smo da dočekamo i tih 50 godina u bendu“, kroz smijeh se prisjeća nekih momenata koji su obilježili rad YU grupe Žika Jelić.
Iako ga je 1961. godine na jednom nastuput tresla struja, 1981. godine im se zapalila oprema, a u požaru zamalo nije stradao, sagovornik “Magazina” koji zbog zadobijenih povreda šest godina nije svirao, nakon što je 5. oktobra 2006. godine imao saobraćajnu nesreću nakon koje je mjesecima bio nepokretan. Ipak, ističe da sve te ružne situacije nijesu ga natjerale da se bavi muzikom, jer je zbog nje ipak doživio mnogo više lijepih trenutaka. Rado se sjeća početaka, jer su svega nekoliko godina po osnivanju, došli do vrhunca karijere.
„Na našim prostorima, čak ni u velikoj Jugoslaviji, nikad se rok muzika nije poštovala na pravi način. Po nekom mentalnom sklopu kod nas sve što se pojavi uzdiže se u nebesa, onda se gleda da se nakon tog uspjeha što prije spusti što niže. To smo i mi iskusili od 1970. do 1973. godine, borili smo se, i što se kaže, istrajali u svemu tome, da bismo 1974. godine dostigli vrhunac, a onda je trebalo nakon tog uspjeha, odžati se u samom vrhu i biti među onima koji su najbilji, a bilo ih je mnogo koji su za svo to vrijeme dolazili i odlazili sa scene“, prisjeća se Jelić.
„Normalno, lijepih momenata je bilo mnogo više nego ružnih, a na hiljade koncerata i nastupa to je dovoljno da se kaže da nam je svih ovih decenija bilo lijepo“, dodaje on.
YU Grupa brzo je po osnivanju stigla do vrhunca karijere. Za 50 godina objavili su 12 studijskih albuma, i svih ovih decenija bili su prisutni na muzičkoj sceni. Bilo je teško izboriti se sa svim muzičkim pravcima koje su bili popularni tokom određenih decenija, no YU grupa je ipak istrajala. „Kad se prijetim prvih tih deset godina, sjetim se uspona, putovanja, velike turneje, ne samo po Jugoslaviji, već i po Sovjetskom savezu, Bugarskoj... Jugoslavija je bila taman dovoljna za muzičare i šteta što više ne postoji. To su bile turneje u pravom smislu, bile su po republikama, sadašnjim državama i trajale bi ukupno i do dvije godine“, priča Jelić.
Danas, kako tvrdi se rokenrol daleko manje sluša i pušta na radio stanicama i televiziji, a ne postoje štampani mediji koji pišu isključivo o ovom žanru.
„To su bila izdanja nekih nedjeljnika ili mjesečnog tipa koji su baš bila posvećeni rok muzici, a danas toga nema. Ne znam da li je bolje ono naše, ili ovo danas vrijeme, ali kada smo mi počinjali bilo je dovoljno pojaviti se na jednoj od televizijskih stanica, nije bilo bitno je li televitija u Podgorici, Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Sarajevu, samo je bilo bitno predstaviti novi materijal, i ako je on bio prihvatljiv od strane mladih, grupa bi takođe brzo postala popularna. Nama je bilo možda lakše nego novijoj generaciji, ali sa druge strane morali smo dugo da se dokazujemo i sviramo, da se o nama stekne mišljenje da smo kvalitetni i dobri, ne bi li stručni ljudi pri diskografskim kućama odobrili da se snimi neki novi materijal u vidu tadašnjih ploča. Danas vrlo brzo muzičari mogu da dođu u žižu javnosti, da se predstave putem Interneta i raznih elektornskih varijanti pokažu šta znaju i čime se bave, a mi smo to radili na starinski način“, otkriva Jelić. Čak je i snimanje albuma bilo, kaže, mnogo zanimljivije, a same pripreme za taj dio posla, mnogo su duže trajale, jer zbog nedostatka tehnologije zahvaljujući kojoj se danas posao u studiju završava za kratko vrijeme, oni su na snimanje morali da odu spremni.
„Danas faktički grupa i ne mora da zna da svira, ali zahvaljujući raznim mašinama i programim lako se napravi kompozicija i to se složi. U naše vrijeme to nije postojalo, morali smo dugo da radimo na materijalu koji namjeravamo da snimimo. Tek kada bismo sve po našem mišljenju dotjerali i napravili najbolje što može u tom trenutku, onda bismo te demo snimke nosili na preslušavanje stručnim ljudima koji su radili u diskografskim kućama i oni su odobravali snimanje tog materijala. Boravak u studiju bio je veoma skup, nije moglo ništa da se montira ili da se na brzinu radi. Svaki sat proveden tamo koštao je puno, a da bi diskografske kuće imale što manji trošak pri snimanju, sve bismo unaprijed radili, u studio ulazili potpuno spremni i snimali kompozicije, svaku posebno od prve do posljednje note trudeći se da ne pogriješimo. Svaka greška bilo je ‘ajmo ispočetka’, a to niko nije volio jer je bilo baš zamorno i teško. Sa te strane nama je bilo daleko teže. Međutim, zato što smo još prije snimanja bili spremni i navježbani, po objavljivanju albuma odmah smo mogli da izađemo na scenu i prezentujemo nove pjesme bez nekih dodatnih radnji i uvježbavanja“ prisjeća se on. Često za YU grupu kažu da je porodični bend jer dva brata Dragi i Žika zajedno sviraju već 50 godina, a više od 20 sa njima je i sinovac Petar Jelić.
„Mnogo puta sam čuo ‘ipak je to rijetkost da braća zajedno rade’. Kod nas na našim prostorima mnoga braća ne razgovaraju između sebe, a ne da budu u nekom poslu toliko, u muzici pogotovo. Nama nije bilo teško da budemo zajedno, od Dragijeve 15. godine, a ja sam već imao 20, počeli smo da se profesionalno bavimo muzikom, i do danas radimo zajedno. Uvijek smo imali otvoren odnos i kažemo jedan drugom šta nam se ne sviđa, ali nikad nije bila ta situacija da smo se toliko posvađali, ili ne daj bože potukli, i pokvarili taj bratski odnos. Mada i kod nas u familiji je takav odnos i sa srednjim bratom i sa sinovcem Petrom koji je sa nama u grupi od 1993. godine. Eto, ako ništa drugo, imali smo podršku jedan drugog i ta važna okosnica YU grupe od tada do danas, a to smo Dragi i ja, traje sve vrijeme“, pohvalio se Jelić.
Prve decenije ne pamti samo po sopstvenom uspjehu, već i po sjajnim rokenrol grupama koje su se pojavile.
„Tih godina napravljeni su i festivali na kojima smo svi mi učestvovali. U početku je bio Bum festival u Ljubljani tamo je počeo, a onda se selio i po drugim gradovima tadašnje Jugoslavije. Tu su bile grupe koje su ostavile veliki pečat na rok muziku ovih prostora poput Bijelog dugmeta i Smaka. Pomenuo sam i čuvene turneje od više mjeseci, kad je našim muzičarima čak i Sovjetski Savez bio interesantan. Već 80-ih godina pojavile su se mlade grupe, takozvani ‘novi talas’ koji je do dana današnjeg ostavio trag s grupama koje su imale uticaj na svoju generaciju“, tvrdi Jelić koji će 20. marta sa YU grupom učestvovati na velikom koncertu na kojem će se prikupljati novac kako bi pomogli kolegu Dušana Kojića Koju, člana sastava Disciplina kičme koji je krajem prošle godine doživio moždani udar i trenutno se lijepi u Londonu. Kako kaže, čast mu je što makar na ovaj način može da pomogne Koji i da je kolegijalnost među muzičarima uvijek postojala. „Sa naše strane, uvijek sam bio dobronamjeran prema kolegama, nikad ih nijesam omalovažavao, pričao o bilo kome išta ružno. Znam i sam koliko treba rada i truda da se uradi kompozicija. Neka je i najlakša, ali da bi bila uobličena treba dosta sati da se provede radeći. Ako ništa drugo, sa te strane priznanje zaslužuju sve grupe na sceni momentalno, ali i sve one koje dolaze. Za mene postoji muzika koja mi se dopada ili ne dopada, a nikad je nijesam dijelio na dobru i lošu“, kaže on.
Posebno je ponosan na to što neke stare hitove YU grupe poput „Čudne šume“, „Crnog leptira“ čuje da pjevaju pripadnici mlađih generacija na koncertima u prvim redovima.
„Obično na koncertima bude dosta mlade populacije, čak i roditelji koji su odrasli uz našu muziku dovedu svoje mališane. Djeca mnogo toga nose iz porodice kad je u pitanju vaspianje, ali i ljubav prema mnogo čemu, pa i muzici. Druge generacije, koje su malo starije, oni pjevaju sa nama, znaju melodije i tekstove, ali oni to lako pronađu na internetu i ako im se dopada to i nauče“, kaže Jelić. Jubilej će proslaviti ugalavnom koncertima, a onaj glavni zakazan je za novembar u Štark areni.
„O albumu smo razmišljali, ali i odustali. Odlučili smo da radimo jednu po jednu pjesmu i da ih izbacujemo do kraja godine. Početkom maja idemo na kraću turneju po Americi i Kanadi, a povratkom cijelo ljeto zaključeno sa septembrom čekaju nas uobičajeni nasupi na festivalima, moto skupovima, ali i one gradske varijatne koncerata koje organizuju lokalne turističke organizacije u sklopu promocije ljetnje turističke sezone. Od septembra bićemo usresređeni na pripreme za koncert koji će se desiti u novembru i kada ćemo u Areni odsvirati koncert i zaokružili ovih 50 godina postojanja“, zaključuje Jelić.
Alkohol, droga i ekscesno ponašanje pomagali su muzičarima da dođu do popularnosti
Za rok muzičare i danas važe predrasude da su oni koji je slušaju i sviraju najčešće uživaoci raznih poroka od koji su najprostranjeniji alkohol i droga. Sa tim predrasudama članovi YU grupe uspješno se bore 50 godina.
„Rok muzičari u prvo vrijeme bili su prihvaćeni od strane mladih, a bilo je uvrženo mišljenje da su to neki momci koji konzumiraju opijate, ljubitelji su alkohola, ekscesni su, što nema blage veze. Više se o tome pisalo i pričalo ne bi li pomoglo nekim grupama da dođu do popularnost. I više se to odnosilo na bendove van ovih prostora, jer su na taj način zaintrigirali mlade svojim ponašanjem. Mislim da to nema nikakve veze sa rokenrolom i načinom življenja uopšte. Znam i u drugim profesijama gdje su ljudi na važnim mjestima, pa konzumiraju alkohol i loše se ponašaju, a nemaju nikakve veze sa rokenrolom“, objašnjava Jelić.
Ljubav prema Dunavu opisali u pjesmama
Iako u svom opusu imaju veliki broh hitova, čak dvije numere posvećene su Dunavu- „Dunavom još šibaju vetrovi“ i „Dunave“. O tome šta ova rijeka znači braći Jelić, Žika otkriva: „Na samom obali Dragi i ja živimo, Petar je bio tu blizu do nedavno. Rijeka nam je udaljena 200 metara od samog toka. Dunav je velika rijeka, a za one koji je nepoštuju, može da bude i veoma opasna. Ona pruža mnoga zadovoljstva kao što je šetnja pored vode, ribolov, čamac ili mali brodić... Jednostavno bijeg od gužve, stresnih situacija. Ako ne zna čovjek kako da ubije vrijeme, dođe na rijeku. Provodeći vrijeme pored rijeke čovjek produžava sebi život. Ta rijeka koja teče kao da nosi nešto što čovjek ima u sebi, a želi da odbaci. Nekako to rijeka odnese svojim tokom.
Bonus video:
