Hrvatska pjevačica Nina Romić prošle nedjelje prekinula je dvogodišnju diskografsku pauzu objavivši singl “Svjetla”. Numerom koju prati videospot čiju režiju potpisuju Dinko Čvorić i Marko Nakić, ona najavljuje brzi izlazak svog novog, četvrtog studijskog albuma. O ovom projektu, svojoj karijeri, životu ali i “jakoj ženskoj sceni” u Hrvatskoj, kantautorka je pričala za Vijesti.
Zašto vas nije bilo u prethodne dvije godine i jeste li se zaželjeli scene?
Posljednje dvije godine posvetila sam se svojoj porodici, rodila sam dječaka. Zaželjela sam se sviranja i energije stvaranja novih pjesama sa svojim bendom, i davanja te energije drugim ljudima.
Niste odustali od svog prepoznatljivog stila, bez previše muzičkih instrumenata. Koliko je teško u vrijeme kad se većina autora zbog troškova odlučuje za elektronski zvuk i upotrebu kompjutera, ostati vjeran živim instrumentima i akustičnom zvuku?
Ono na čemu sam radila u posljednje vrijeme jeste bendovski zvuk, što se jako dobro može čuti na “Svjetlima”, a i na singlovima koji će uslijediti. Gitara je više električna nego akustična, a bend koji me prati slobodan je, živ i sveprisutan. Oduvijek sam preferirala organski zvuk, i jednostavno, nije išlo drugačije.
Singl “Svjetla” najavljuje vaš četvrti studijski album. Šta ste pripremili, kakve su nove pjesme?
Ovaj album biće drugačiji od prethodnih, jer i ja sam druga osoba u poređenju sa onom od prije tri godine kada je izašao moj treći album “Stablo”. Imamo drugog producenta, sjajnog Marijana Jelenića iz Pule, imamo novog člana benda, bavim se malo drugačijim temama nego prije... Vjerujem da će mnogi biti iznenađeni.
Vaš autorski opus nosi značajan uticaj muzike sa ovih prostora, a na svakom od prethodna tri albuma obradili ste po jednu tradicionalnu pjesmu. Šta se po tom pitaju “krčka” jeste li već odabrali novu numeru koju ćete obraditi?
Bilo je zanimljivo istraživati, no ovaj ću se put baviti samo autorskim pjesmama. Možda i padne jedna saradnja s izvrsnim pjesnikom. O tome više sljedeći put.
Na početku karijere predstavljali su vas kao heroinu nove hrvatske kantautorske scene. Da li su vam ovakvi epiteti, kao i poređenja sa Jadrankom Stojaković, pomagali ili su vam stvarali pritisak?
Novinari obožavaju da upoređuju u nedostatku vremena i želje da se iskreno i dubinski presluša muzika i stvori sopstveno mišljenje. Trudim se da radim muziku iskreno, i trudim se da pronađem sebe i svoj jezik u svemu tome i ne opterećujem se tuđim viđenjima.
Na Balkanu nema puno kantautorki koje svoje priče pričaju uz gitaru. Kako je kad autor nema veliku konkurenciju u žanru koji radi? Da li vam to smeta?
Mislim da ima velik broj muzičarki, kantautorki na sceni o kojima se čulo posljednjih nekoliko godina i da su njihova izdanja i koncerti puno jače odjeknuli nego ona naših muških kolega sličnih muzičkih stilova. Jaka nam je “ženska scena”. Neko bi sve djevojke koje izvode pjesme uz gitaru strpao u isti koš, no drago mi je da svaka od nas radi na svom originalnom zvuku i da njeguje svoju posebnost.
Mnogo je manje žena na sceni nego muškaraca. Kakvo je vaše viđenje današnje žene na sceni? Da li još na ovim prostorima ima predrasuda po tom pitanju?
Sve manje. Dosta se stvari pokrenulo po tom pitanju u prethodnih nekoliko godina, rekla bih da su žene uzele stvar u svoje ruke. Vjerujem da još ima mnogo predrasuda, doživjela sam i ja neke u svojim počecima, ali sada stvarno imam izuzetnu sreću što sam okružena divnim muzičarima i ljudima pored kojih se do mene teško probijaju takvi stavovi i ljudi.
Bonus video:
