Već više od dvije godine, iz jedne tihe, ali uporne inicijative nastale iz ljubavi i autentične potrebe, rađa se snažan talas koji polako, ali sigurno mijenja lice elektronske muzičke scene i to ne samo u Crnoj Gori. Ideja Stamine Vu (Milena Vujović) da pokrene i osnaži žensku DJ scenu postala je mnogo više od lokalne priče. Danas, zahvaljujući njenoj organizaciji Ecstatic Move, taj impuls se jasno osjeća i globalno kroz sve brojnije podrške, saradnje, bukinge i međunarodne inicijative koje prepoznaju važnost raznolikosti, jednakosti i slobode izraza na sceni.
Ono što ovu organizaciju izdvaja, prema riječima Stamine Vu je zdrav i kulturan pristup nenametljiv, pitom, ali krajnje odlučan. Tako nastaje i novi projekat pod nazivom Divine Perfecta, kao prirodni nastavak prethodnog, izuzetno uspješnog Divine Trifecta. Tako će večeras u klubu Maximus u Kotoru, četiri snažne ženske figure - Lea Dobričić, Ilona Maraš, Melanta i Stamina Vu udružiti snage u jedinstvenoj večeri elektronske muzike, simbolično nazvanoj “Subota je u četvrtak”. Sa početkom u 23.30 i ulaznicom od 10 eura, ovaj događaj neće biti samo još jedna žurka, biće ogledalo budućih planova i uvod u festival koji se sprema pod imenom RED PILL.
O svemu tome Stamina Vu priča za Vijesti....
Dugo godina DJ-ing je bio isključivo muški posao. No onda su Laurie Anderson, Miss Kittin, Ellen Allien, Nina Kraviz i mnoge druge promjerile granice elektronske muzike i vama danas olakšale put. Ipak, predrasude nijesu u potpunosti srušene, šta vam i danas stoji na putu pri razbijanju istih da DJ-ing nije isključivo muški teren?
Jeste, na tom putu- osjećam ženski duh prenosive mentalno emocionalne spreme i istomišljenica. Kao da smo povezane sljedbenice svih ženskih magova koje su krčile put u izazovima tog vremena. Sve što radimo vidim kao našu transgeneracijski produženu ruku istog glasa, misije i motiva za nastavak u rušenju predrasuda. Ali istakla bih- na vrlo pitom, zdrav, kulturan i nenametljiv način, iz mjesta ljubavi. Jer muzika je ljubav. Tu nema pregovora i ljubav sama po sebi nije predrasuda. Naprotiv.
Zato ne bih mogla reći da polazi iz neke borbe polova ili frustracije, eventualno upiranja za dokazivanjem. Kome na kraju krajeva? Jedino se sebi trebamo dokazivati i to već radimo godinama. To je najbolji i najljepši izazov iz dana u dan kad se nešto ovako istinski voli. Zato smo toliko i srećne za pultom. A publika je oduvijek najvažniji i najkompetentniji glas i žiri. Sve ostalo su samo različiti ukusi. Naš je posao da publika doživi sjajno muzičko iskustvo i pođe kući zadovoljna i nasmijana. Ako ikad omanemo u tome, u redu je. Drugi put- biti bolji.
Teorija da je bilo koji posao- muški posao, mogu samo da aminujem vezano za njihovu jaču fizičku spremu u odnosu na ženinu što je prirodom dato, pa se takvi poslovi kotiraju kao ‘muški’ svuda u svijetu. Da budem iskrena- bez obzira što ih i žena može obavljati, dok je džentlmena, zašto bi? Super što postoje razlike i nijanse u snagama, dopunjavamo se ljepše.
Voljela bih više da istaknem uživanje podrške od strane muškog pola (DJ kolega, muških menadžera, organizatora, agencija, sponzora, prijatelja, porodice). Oni zaslužuju dubok naklon što su iskrena potpora i vjeruju u nas i ne vide žene iz ugla predrasude nego su čak mišljenja da su žene i bolji DJ-vi od muškaraca. Iako ja lično ne gotivim upoređivanja i generalizovanje. Ne uključujem se kad krenu te teme, unaprijed znam da će biti reaktivnosti i žestokih diskusija, a po mom mišljenju - sve su to već prevaziđeni dijalozi. Svijet, muzika, vrijeme svakako idu naprijed, zašto umišljamo kako možemo nešto da zakočimo bilo kakvim komentarima bilo kakve vrste, kad će svakako sjutra da bane u vijestima kako je Charlotte de Witte oborila svjetske rekorde i niko ne može da joj parira? Što mene na nivou žene ispuni, iskreno govoreći. I to je vjerovatno glas publike. Što je i dalje ukus većine svijeta. Zato je meni predrasuda besmislena i više je vezujem za nečiju lični frustraciju iz nekog unutrašnjeg nezadovoljstva na kojoj bi trebalo poraditi.
Kad si siguran u sebe, samouvjeren, srećan, ispunjen i radiš što voliš, prosto nemaš vremena da sjediš i baviš se bilo kakvim spoljnim pitanjem, a kamo li pitanjem ženskog DJ-inga na takav način. Otvoren si za bilo muškog, bilo žensko u nivou - sviđa/NE sviđa mi se zvuk. Svako na to ima prava.
Kod nas postoji neka čudna tendencija da DJ-eve gotive ili ne gotive kao osobe zbog muzike koju puštaju. To je tako pogrešno. Ista ja sam primjer gdje me ubija u pojam muzika mog kolege, ali njega kao osobu obožavam i pođem da ga slušam, da podržim. Mislim da to ovdje našim ljudima fali. Širina.
DJ-ing nije samo puštanje muzike, tj. “zabavljanje publike”, već je za mnoge žene kroz istoriju to bio širi i dublji čin. Koliko je važno da se DJ-ing ne posmatra samo kroz nastup, već i kao stvaranje?
Upravo to je Ecstatic. Ekstatično stanje do kojeg dovodimo ljude, ali i sebe. Žene, po mom mišljenju, su emocija sa jako izraženim fragmentom dostojanstva. Sa mjerom i dubinom kojom osjećamo kao bića, svjesno ili podsvjesno, srazmjerno smo podložne emotivnoj kontroli.
Zato iz ličnog iskustva i iskustva koleginica postoji potreba da nas ljudi više slušaju, a manje gledaju. Svaki set je ogoljavanje duše, unutrašnji impuls, dijelimo svoju intimu sa njima kroz zvuk. Znam da su mnogi osjećali to, publika zna i kaže nam to. Tada znam da su doživjeli ekstatično iskustvo. Cijela priča o ekstatičnom osjećaju je poentirana i svedena na muziku koja probija kroz tijelo i obuzima osobu, opirala se tome ili ne. Kad raskači emocija zbog toga što ulazi kroz uši, ali ne izlazi lako. Ostaje s tobom i želiš opet da dođeš po taj osjećaj. Jer to je bio poziv na slobodu i otpuštanje svega zadržanog u tijelu, a tijelo pamti. Mozak možda zaboravlja jer je isprogramiran da preživi. Ali u tijelu je istina. Kad tijelo trigeruješ i probudiš muzikom, mozak koji je uglavnom u egu, više se ne brani. Otpušta kontrolu koja je svakodnevna zbog životnih pritisaka i nametnutog Matrixa. Kad publika sluša, zalazi u iskustvo predaje i povjerenja. Zato su, većim djelom, ljudi na rejv podijumu uvijek nasmijani. I zato je rejv ljekovit, ko zna njegovu suštinu i dođe na dozu povratka sebi. Muzika je, u mom svijetu, jedina priznata moćnica. Ništa i niko više mimo nje. Ovdje sam spontano i objasnila zašto smo dali naziv “RED PILL” budućem festivalu.
Kada uporediš tadašnje pionirke sa današnjim imenima koja dominiraju festivalima, da li vidiš napredak ili ti se čini da je i dalje uloga žena na sceni više izuzetak nego pravilo?
Vidim napredak. Može da bude ova Ili ona muzika. Voljela bih da prestanemo sa pričama ovaj/onaj zvuk, šta je muzika postala, gdje ide sve ovo... Postaje malo histerično i ponavljajuće. U redu je. Faza je možda, možda će da traje, možda će da nestane trend koji je sada trend. Možda se vrati organski, izvorni techno, kvalitetan acid itd. Svakako, ne volim trendove. Čak ni kad se radi o bojama odjeće u ljetnjim/zimskim sezonama, ne pratim to. Još manje to gotivim kroz muziku. Svako ima ritam koji ga inspiriše i vozi, u karakteru nam je utkan i samo se izbacuje na površinu. Svaki zvuk nađe svoje ljude, publiku i obrnuto. Pokušavam da izrazim da svakog različita muzika “radi”. Fali poštovanja za raznolikosti i autentičnost. Zamislite da svi puštamo isti pravac? Jer svi mislimo da je samo naš najbolji i najkvalitetniji? Svi bi izgubili svoj identitet i svako bi “istu pjesmu pjevao”. I opet bi smetalo. Tada ne bi nastupio mir zbog validacije zvuka. Opet bi bilo pobune, garantujem.
Tako da mislim da ljudi treba malo da se opuste i uživaju u kreaciji. U svom i tuđem uspjehu. Jer tuđi uspjeh nije njihov neuspjeh.
Vidim napredak elektronske muzičke scene u globalu, a samim tim i napredak žena na tom polju. I vidim kako su osvješćenije u svojoj moci i izrazu, pa me to neizmjerno raduje svaki put. U mojim očima, ni dok sam bila mala, nije mi neobično bilo vidjeti ženu DJ-a. U potpuno kontra smjeru i rezonima sam rasla. Do tih razmjera da dok sam bila mlađa, toliko duboko sam osjećala muziku da nekad nisam ni pamtila ko je bio za pultom. Tek je li muško ili žensko. Nije me interesovalo. Zanimala me je samo muzika. Ako je dobra- osvanem i tek po zavrsetku ukapiram ko je ovo bio, istražujem, tražim.. Prijatelji su znali da mi kažu - “kako ćeš znati kad nisi oči otvorila cijeli set”. Ako je loše- odem.
U mom svijetu, sve priče o poslovima, podjeli poslova na muško/žensko su oduvijek bile besmislica. Tek možete zamisliti sad kad sam formirana ličnost. I onako će se pravi i iskreni DJ-evi/ice uvijek prepoznati i trajati.
Globalno se mnogo priča o uključivanju više žena u lineup-ove - od pokreta poput “Keychange” do javnih apela velikih festivala. Da li misliš da su te inicijative dovoljne i da li se sve samo završi na priči?
Keychange dolazi iz muzičkog termina za promenu tonaliteta (key change), ali ovdje su ga iskoristili kao metaforu za društvenu i industrijsku promjenu, odnosno prelazak ka pravednijem, raznovrsnijem i ravnopravnijem muzičkom svijetu. Keychange je pokrenut jer žene i dalje čine manjinu u line upu festivala, kao i u tehničkim, kompozitorskim i produkcijskim ulogama.
Ponosna sam što se bavimo istim motivom jer osnažujemo umjetnice, otvaramo vrata ka većoj vidljivosti i ravnopravnosti, gradimo zajednicu i infrastrukturu za žene koje žele da se razvijaju u muzici. I unaprijed se nadam i radujem budućoj saradnji sa njima ako se sve posloži kako treba.
Kako gledaš na činjenicu da, iako je svjetska scena bogatija ženskim imenima nego ranije, u Crnoj Gori gotovo da nije bilo sistemskog pokušaja da se žena ohrabri da postane DJ - sve do tvoje inicijative i pokretanja projekta Ecstatic Move’?
Nije bilo sistema, baš ničega što bi podržavalo i popelo žene na veće bine za izražaj i vidljivost, pa s toga se ni za mnoge od njih nije ni znalo, ni čulo. A mnoge nisu ni imale namjeru da se pokrenu jer nisu imale ni ideju kako, a ni sigurnu polaznu tačku.
Prepoznajući to, nisam mnogo razmišljala, samo sam krenula u pokret. Sa nule. Povodom svega toga nakon dvije i po godine osjećam sreću, ponos, radost, ispunjenu svrhu, ali odgovornost koja raste, kako sam sazrela u procesu, doživjela sam toliko dimenzija na koje nisam bila pripremljena. Takve stvari ni u kakvim scenarijima nisam mogla da zamislim. I dobre i loše. Ali jedno je sigurno- nijedna me nije povukla dolje. Naprotiv. Inspiraciju i motivaciju sam crpila iz svakog iskustva jednako. Jesam se zapitala mnogo puta - gdje griješim, šta da korigujem, šta da mijenjam, na čemu da poradim. Svjesna sam da nismo savršeni. Niko nije. A i živim u teoriji da je savršeno po malo i dosadno.
Kada sjednem sama sa sobom i objektivno sagledam svoje dobre i loše poteze, urežu mi se u glavi kao gravura. Isprocesuiram temeljno. Upijam. Ali sama, bez sporednih glasova kao uticaja. Tad prepoznam nove putokaze, dođu uvidi, iz dobrog crpim još bolje, iz lošeg izvučem dobre strane. Na taj način kao da sipam novo gorivo i nastavljam dalje u boljoj energiji, promjenama, drugačije postavljenim stvarima. Ostanem u kontroli jer jako je važno ne izgubiti je usljed velikih kriza, krahova i razočarenja. Ako stvarno svoju misiju živiš, nema sile koja te može zaustaviti. Mnogi prijatelji su mi iz najboljih namjera savjetovali da stanem, odustanem, pustim. Za moje dobro. I nisam mogla, osjećala bih se kao da izdajem sebe i cure. Nastavljala sam bez obzira na sve i moram da priznam da Ecstatic doprinosi i mom ličnom rastu i razvoju. Da njega nema, ne bih vidjela jasno mnogo situacija, stvari, ljude, scenu.. ni u pozitivnom, ni u negativnom obliku. Imam poriv da iz negativnog izvlačim pozitivne, dobre, kvalitetne aspekte. Ne znam kad i gdje sam to naučila, ali nužno je potrebno za jedno neodustajanje i koračanje naprijed.
U zemlji gdje elektronska scena nije snažno razvijena, a još manje ženska, koliko je bilo teško napraviti prostor i koliko ti je značila podrška Ilone koja je ipak svjetsko ime a spremna je da pruži podršku upravo osnaživanju ženske DJ scene?
Za prostor koji sam napravila sebi, mislim da su muzika i publika zaslužne. To je napravilo vrtoglavo brzo probijanje na scenu i klik koji je publika doživjela na zvuk koji sam donijela, a u pozadini sam tresla kao prut od treme i straha kako će biti prihvaćeno kod nas. Međutim, valjda toliko volim svoje žanr da kad stanem na binu i počnem, sve nesigurnosti su uvijek nestajale brzinom svjetosti. Tu “prospem” dušu i prosto se svaki put nađemo i publika i ja. I neizmjerno sam zahvalna jer da nije njih ne bi bilo ni mene, osim u studiju, za svoju dušu i krug prijatelja.
I najviše ljubavi osjećam od publike koju vidim na događajima. Čista je, lijepa. Svaki put me podsjete zašto ovo radim, da nikad ne klonem pa i pored hiljadu razloga za to.
Za Ilonu ću uvijek ostati nedorečena. Neizmjerno hvala Glasu Zabjela koji nas je povezao.
U navratima sam pomisljala kako sam previše, kako treba da usporim, kako pretjerujem, kako imam previše energije i rasipam je okolo tako tvrdoglavo, uporno, ambiciozno za naše malo tržište, dok nisam srela nju. Ta energija ne staje u riječi za jednostavan opis. Srela sam Ilonu kao duplu sebe i njena pojava u mom životu je blagodet. Ona je, mimo muzike, mene osvojila kao čovjek, kao koleginica, saradnica, prijatelj. Ta sinhronizacija, vjerujte mi, ne desava se dva puta u životu. Tako da je itekako inspiracija i meni lično potvrda da nije nista previše. Premalo je. Uz njenu podršku, covjek shvati da ništa nije “too much”.
Kao da sam je izmanifestovala. Znala sam kakva mi osoba fali u cijelom procesu i spontano se pokazalo da je to ona.
Bonus video:
