Iako mu je Vojko V prilikom prvog susreta rekao da nije za rep, Ivan Hilje aka Hiljson Mandela je danas jedan od najslušanijih i najprepoznatljivijih trep izvođača u regionu. Još kao klinac pokazivao je nesvakidašnji muzički talenat. Naime, nije poput većine svojih vršnjaka krenuo od hip-hopa ili roka već je pjevao operu i time dokazao da se odlično snalazi i u vodama klasične muzike. No, kako je odrastao, tako je i njegov muzički izraz dobijao drugačiju formu - sve tvrđu i urbaniju. S bendom Prazna lepinja njeguje sirovi, energični zvuk, kao jedan od osnivača kolektiva KUKU$ oblikovao je specifičan regionalni rep izražaj, dok je u solo karijeri fokusiran na trep koji spretno miješa s reggaetonom, R&B-jem, funkom i drugim žanrovima.
Za razliku od većine trepera s ovih prostora, Hiljsonove pjevačke dionice često su tehnički zahtjevne i oslanjaju se na glasovni potencijal koji nadilazi uobičajene trep šablone. Ipak, ni on ne zazire od autotjuna već ga koristi promišljeno, kao estetski alat, a ne kao nužnost.
“Moji muzički počeci vezani su za klasičnu muziku. Naime, pjevao sam i u operi i bio sam isto i u horu Zagrebački dječaci s kojim sam nastupao čak i u Americi. S njima sam osvajao brojne nagrade da bih kasnije u jednom trenutku imao zasićenje od opere, to se desilo u pubertetskom razdoblju. Ni to što sam imao prve važne uloge koje su čak bile plaćene u HNK u Zagrebu nije me zadržalo u tom žanru. Sjećam se, pjevao sam u Mocartovoj operi ‘Čarobna frula’. Onda je naišao period kad mi je bio interesantan tvrđi zvuk, htio sam samo da sviram punk. Zanimala me je ta psihodelija, kao i cijela istorija alternativne muzike. I zajedno s momcima iz ‘Prazne lepinje’ počeo sam da sviram prvo po garažama, a onda doslovno po svakom prostoru koji postoji u Zagrebu. Istovremeno sam slušao i domaći, ali i strani hip-hop tako da to što sam u repu nije slučajno. Uvijek se repovalo, bio je to freestyle, čak i na tim koncertima ‘Prazne lepinje’, a gotovo uvijek poslije po partijima”, prisjetio se svojih početaka u razgovoru za “Vijesti” Hiljson Mandela. Ipak, tadašnje repovanje za njega nije bilo ozbiljno. No poznanstvo s Mikijem je sve promijenilo.
“I Miki je tada bio panker, bend mu se zvao Lobotomija, dok se s Gocom poznajem čitav život. S nama su bila još tri drugara. Znači izvorno je KUKU$ imao šestoro ljudi. Ono što je interesantno, ja nisam osnovao KUKU$, isto kao ni ‘Praznu lepinju’. Uvijek sam u bendove dolazio posljednji i ostajao do kraja. Miki, Goca i ja smo grizli za priču KUKU$, ostali koji su bili s nama su sve to gledali skroz kao zaje*anciju i na kraju su odustali. Mi smo te prve dvije godine izbacili najviše projekata, ako se ne varam tri ili četiri projekta. Baš nam se svidjelo to, dok je publici bio taj zvuk nešto potpuno novo”, ispričao je Hiljson Mandela.
Dok je sarađivao s rokerima, bilo je manje pregleda, ali i manje negativnih reakcija, no vremenom je zahvaljujući saradnji s KUKU$-om naučio da uvažava mišljenje publike, bilo ono pozitivno ili negativno.
“S rokerima je bilo ono tipa imaš sto lajkova, jedan dislajk i već ga tražiš. A kad smo izbacili prvi video KUKU$a, bilo je 500 dislajkova. Iako su nas baš ono gadno ispljuvali, bilo nam je svejedno. Imali smo svakako puno pregleda, dosta nas je ljudi slušalo, rasprodali smo taj album, rasprodali smo koncerte i nekako nama se to svidjelo. Čak su me na nastupima ljudi na rukama nosili. Tad su to još mogli jer sam bio mršav”, našalio se Hiljson Mandela dodajući da nije ni mogao da pretpostavi da će žavršiti u trepu, podžanru repa. A nije vjerovala ni njegova majka operska umjetnica Dijana Hilja od koje, bez obzira na pravac koji je izabrao, ima punu podršku.
“Njoj se više sviđao bend s kojim sam nastupao i svirao saksofon - Prazna lepinja. I opet smo se mi sad i vratili na scenu. Sviđaju joj se i ove radijske pjesme, posebno ona s koleginicom Zsa Zsa. Hip-hop nikad nije nešto naročito ni slušala. Ona se bavi i poezijom, ima već tri ili četiri zbirke objavljene. Ona je to moje bavljenje hip-hopom shvatila kao moju vrstu poezije, pa me i s te strane podržava, drago joj je što mogu da živim od svoje autorske muzike. Mislim da joj je to i najdraže”, priznaje Hiljson Mandela.
U svojim tekstovima najčešće pjeva o ljubavi, identitetu, ambiciji, mladalačkom buntu i životu između stvarnosti i želja, dok su matrice drugačije od onoga što rade njegove kolege. Nisu to klasične trap podloge, već se u njima čuju elementi soula, džeza, pa i popa.
“Moram priznati da su mi novi producenti s kojima trenutno sarađujem osvježili zvuk. Ima tu elemenata densa, hausa, pa čak ja bih se usudio reći popa. I to nije od skora. Mislim da je trep od davnih dana već prešao u te neke podžanrove drugih pravaca i mislim da je sad samo jedan izraz pod koji se najrazličitiji žanrovi guraju. Mi već sad imamo i trap-punk, trap-pop i svašta nešto. Upravo tim žanrovima očajnički je falila ta modernizacija u skladu s današnjim vremenom i tehnologijom koja se suludo brzo razvija. Pogotovo kad govorimo o upotrebi vještačke inteligencije koja je sve češća danas, a o tome ćemo tek pričati za nekoliko godina. Definitivno to više nije samo trap. Izvorni trap su možda samo te neke prve KUKU$ pjesme. Dolaskom autotjuna su i melodijske linije morale da se razviju do određene granice, pa smo promijenili podloge kako bi bile u bržem ritmu najviše zbog koncerata, da ljudima bude zabavno, da mogu da skaču”, objašnjava sagovornik “Vijesti”.
Hip-hop se najčešće počinje slušati u tinejdžerskom periodu, kada mladi traže izraze bunta, identiteta i pripadnosti. Privlače ih snažni ritmovi, energija i direktnost teksta. Ipak, u savremenom trapu i repu često se mogu čuti vulgarni izrazi, agresivna tematika i poruke koje nijesu uvijek primjerenog sadržaja, a koliko o rječniku u svojim pjesmama pazi i sam Hiljson Mandela odgovara:
“Definitivno bi najviše roditelji trebali da vode računa o tome šta im djeca slušaju. I tu nije samo muzika problematična. Nasilja ima u svim granama umjetnosti - filmovima, igricama. I ja sam kao klinac svašta gledao i igrao, pa danas ne divljam po ulicama. Sigurno da hrpu različitih filmova u tom periodu nije trebalo da vidim, ali sam opet koliko-toliko ispao normalan. Nekako nismo uopšte vodili računa o tome, jer mi kad smo to radili, stvarno smo radili to s nekakvim sarkazmom i nekakvom sprdnjom i freestylom. Puno tih tekstova su, izvinite na izrazu, ali kretenski, ali ne treba im duboka analiza da se to vidi. Iako bi i sam volio da mi u nekim tekstovima i pokazujemo neku dubinu, no nikad nismo bili bend koji se isključivo ograničava na to da šaljemo neku poruku. Za sebe smatram da ne mogu nikome biti ni uzor, a samim time ne mogu ni nikome govoriti što bi trebalo ili ne bi trebalo da radi. Jer i kad ja gledam svoj život, on je pun uspona i padova i koje kakvih ludosti, tako da je stvarno najbitnije da ako roditelj smatra da je moja muzika neprimjerena ne puštaju to svojoj djeci. Meni je gušt da ovo radim, ne razmišljam ništa loše, niti želim nikome ništa loše dok radim tu muziku”, naglašava Hiljson Mandela te podsjeća da su i drugi pravci kada su nastajali bili osporavani.
“Sjetite se kako su gledali na pankere, ali i da je reggae isto bio problematičan. Uostalom, i Elvis Prisli je na početku karijere bio ‘problematičan’ kad je micao kukovima (smijeh). Naravno, ta granica pomjera i nekako svijet oko nas se čini sve luđim i luđim, pa je tako i s muzikom i uopšte i sa umjetnošću. Pogledajte koliko ima nasilja u filmovima, igricama, a sve je to postalo normalno”, zaključuje Hiljson Mandela.
Saksofon vježba koliko mora
Za razliku od karijere trepera u ‘Praznoj lepinji’ Ivanu je povjerena uloga i saksofoniste. Upravo se zbog ponovnog okupljanja benda vratio svom instrumentu.
“S ‘Praznom lepinjom’ smo imali povratničku turneju, koncerti su bili rasprodati, a publika u prvim redovima nosila je naše majice. Sad se čeka novi album. S ‘Praznom lepinjom’ je skroz neka druga priča. Da nema njih, sigurno da bih zapostavio saksofon, ovako vježbam koliko mi je potrebno za nastup s njima. Posljednjih 12 godina mnogo više sam posvećen hip-hopu”, tvrdi Hiljson Mandela.
Bonus video:
