Nije rjetkost da muzičari, koji iza sebe imaju zavidne karijere, pišu memoare. Sasvim je prirodno da bi osnivač jednog od najcjenjenijih bendova sa ovih prostora - “Dubioza kolektiva” imao šta da napiše o karijeri koja traje više od dvije decenije. Međutim, knjiga Brana Jakubovića “Moje dubioze” nudi mnogo više od ličnih anegdota i prisjećanja na uspjehe. To su, kako sam autor kaže, “razgovori sa sobom”, intimna promišljanja, ali i hronika jednog vremena i to ne samo muzičkog.
Ispisana jednostavnim i duhovitim stilom, knjiga na poseban način svjedoči o razvoju Dubioza kolektiva, ali i o dešavanjima na bosanskohercegovačkoj, regionalnoj i međunarodnoj sceni. Kroz priče koje se lako čitaju Brane otvoreno govori o momentima koje je proživio, kako je “posljednjih sto maraka” odredilo njegov put, koji je bio uslov da Dubioza nastupi na Evroviziji, kako se završila njegova karijera “nosača zvuka”....
S knjigom “Moje dubioze” Jakubović polako obilazi region, a nedavno je imao promociju iste i u sklopu OK Festa. Možda nešto od tih priča čuje i publika u Nikšiću, na Lake festu, u nedjelju veče, ali svakako će uživati na koncertu Dubioze, benda koji ne prestaje da spaja muziku, humor i društvenu angažovanost. Bez muzike i pjesme život je svakako teži, a upravo su muzika, kao i pisanje Jakuboviću pomogli da lakše prođe kroz neke od najizazovnijih perioda života, o čemu priča za “Vijesti”...
U vremenu kada se često govori da se sve manje čita, vaša knjiga je naišla na izuzetno veliki odziv - planula je na Tjentištu u rekordnom roku, a isto se ponavlja i na drugim promocijama. Koliko vas takva reakcija publike, posebno mlađih generacija, ohrabruje i inspiriše?
Mislim, ne bavim se ja ovim i ta knjiga je stvarno slučajno nastala. Meni je drago što mogu tu priču da podijelim, jer to su neke priče koje su meni pomogle da preživim teške trenutke. Međutim, knjiga je napisana u jednom vrlo vedrom tonu i mislim da će više nasmijati ljude nego ono što će biti teško štivo. Suštinski, nakon što sam izgubio oca prije pet godina, te priče koje su se našle u knjizi su na neki način nastavak razgovora koji nismo stigli obaviti nas dvojica. Ima tu i retrospektive našeg zajedničkog života. Pošto je on bio veliki obožavalac muzike, bio je moja velika podrška, onda je naravno većina knjige o muzici, o bendu u kojem sviram, o Dubioza kolektivu, o svemu tome tako da mislim da je prilično jednostavno štivo. Dakle, nisam pokušavao da glumim nekog pisca, nego sam prosto imao potrebu da istresem neke emocije na papir. A papir trpi sve jer naš format pjesme ne omogućava dovoljno prostora za takve priče, pa sam se iskalio na papiru.
Naslovi priča su kratki - jedna, dvije riječi. S obzirom na to da većina danas čita samo naslove, je li to bio ujedno i razlog da natjerate ljude da pročitaju čitavu priču, a ne da iz istog mogu sve zaključiti?
U pravu ste, danas ljudi, kad na portalima čitaš bilo šta, komentare ostavljaju uglavnom u odnosu na naslov, niko ne pročita ostatak teksta. Međutim, nisam imao namjeru uopšte da objavim knjigu, nekako nisam ni mislio da će ovo ljudi čitati. Suštinski sam ovo pisao da bih sebi nekako olakšao. Igrom slučaja su te priče završile na ovaj način. Moj prijatelj Edin Zupčević ima jedan vrlo sladak portal koji se zove nomad.ba, u pitanju je umjetnički portal sa autorskim tekstovima, vrlo zanimljivi ljudi pišu za isti. Pošto je on poznavao mog oca, dao sam njemu da pročita, čisto da vidim u kojem pravcu to neko ludilo moje ide, te mi je predložio da to objavimo na njegovom portalu, praktično to se tako zakotrljalo i došlo na kraju do knjige.
Danas većina nas na društvenim mrežama dijeli mišljenja, emocije, svakodnevicu, ali, ipak, kada neko poznat napiše knjigu ličnih priča, to dobije sasvim drugu težinu. Naslov “Moje dubioze” već u sebi nosi osjećaj intime i razmišljanja. Među pričama ima i onih vrlo emotivnih, ali i onih koje govore o svakodnevnim situacijama na vrlo iskren način. Koliko Vam je bilo izazovno da se ogolite kroz pisanje, ali tako da ne pređete granicu potpunog otkrivanja privatnosti, posebno s obzirom na to da ste javna ličnost, da vas ljudi prepoznaju, fotografišu i prate gdje god da se pojavite?
Tih posljednjih pet godina koje sam prošao bile su stvarno jedan ludački rollercoaster. Kako sam i maloprije rekao, nisam stigao razmišljati da li se ja nešto ogoljavam ili ne. U toj nekoj borbi za život čovjek ne razmišlja o tome. Kad ležiš u nekoj bolnici mjesec dana, to što si javna ličnost više ne znači ništa. Goran Bregović je dobro rekao da taj svijet bolesnih, kojem pripada ogroman broj ljudi, kao da su iza linije i niko od zdravih ne razmišlja o njima. Kad si zdrav, ne želiš da misliš, ne želiš da gledaš u tom pravcu. I onda, kad se desi da se i sam nađeš iza te linije, sve se promijeni. Tu više ništa iz prethodnog života što te je opterećivalo kao da ne postoji, ništa više nije važno, čak ni to jesi li javna ličnost ili si, ne znam, noćni čuvar na gradilištu. To postaje potpuno nevažno. Svi su prikačeni na one iste citostatike i svi pokušavaju da prežive. U tom preživljavanju praktično ti se vraća film, redefinišeš sam sebe, gledaš šta si to uradio, jesi li zaslužio taj život ili nisi. Tako da sve pada u vodu. I nisam ušao u sve ovo iz te perspektive, ni razmišljao, ni pisao, niti imam osjećaj da sam se nešto ogoljavao. Sam sam sa sobom razgovarao i bio otvoren prema svemu onome što sam proživio. To su neki čudni momenti. Kao zakleti ateista sam u jednom momentu posumnjao u svoj ateizam. Vidim da s nekim razgovaram, ne znam da li pričam sa sobom, ali u glavi non-stop vodiš neki dijalog s nekim. Još uvijek ne znam da li sam još uvijek ateista, ili nisam (smijeh). To je praktično neki unutrašnji dijalog ili monolog, ili sad kako to doživljavaš i odatle sve dolazi. Nisam to ni u jednom momentu doživio kao neko ogoljavanje.
Posljednjih pet godina, kako ste i sami otkrili, svašta se dešavalo. Ne smijemo zaboraviti ni pandemiju korona virusa kad smo bili zatvoreni i kad nije bilo svirki. Međutim, muzika je ta koja liječi. Koliko Vam je upravo ona pomogla i angažovanost oko svih projekata koje ste radili tokom iste, da se nosite sa svim što se dešavalo?
Sebe dijelim na dva puta po 50 odsto. Tako mi je važnijih 50 odsto muzika, drugih 50 odsto je putovanje, taj čergarski život koji ja obožavam. Sad da budem iskren, muzikom se između ostalog i bavim da bih mogao da tako živim. Mene ne zanima toliko da napišem najbolju pjesmu, da snimam. To me puno manje zanima od ovoga što je recimo i na samoj promociji knjige bilo - da sjedneš i da sviraš. Potpuno je nebitno da li pred tobom sjedi 20 ili 20 hiljada ljudi, ali kad sviraš ljudima i imaš taj direktan kontakt, to je nešto što mene lično najviše ispunjava. To je ono što čini moj odnos s muzikom u najvećem dijelu. I onda sudbina odluči da me poslije korone, na samom kraju pandemije od koje sam ludio jer nisam mogao nigdje da idem i da dolazim u kontakt s ljudima, zakuje za bolnički krevet na tri godine. Sudbina mi je oduzela upravo to.
Mogu ja da sjedim kod kuće. Napravio sam za to vrijeme mnogo pjesama, pun ih je kompjuter, imamo tri albuma snimljenih. Oni su putovali, ja sam bolovao, ali sam za to vrijeme puno toga snimio, napisao. Ono što je meni najviše nedostajalo je ovo, da zajedno sa svojom, mogu reći braćom, sjedim u kombiju ili u avionu i obilazim svijet, idem na mjesta na kojima nikad nisam ni pomislio da ću ići. Jednostavno, sudbina ti to uzme. Onda se ti zapitaš zašto ti je sudbina, baš to uzela, ono što ti je najdraže.
A cijenite li danas ono što imate više, s obzirom na činjenicu da Vam je sve to u jednom trenutku života bilo oduzeto?
Apsolutno. Ne da cijenim, nego nedavno smo se vozili na koncert i bila je neka komplikacija više ne znam s čim i naš menadžer se nervira. Samo sam im rekao: “Stanite ljudi. Vi ne shvatate koliko je nama u ovom trenutku lijepo. Ovo je nešto najljepše”. Neki mali problem, nemojte se odmah nervirati oko toga, Toliko ima groznih stvari, da ne želim da ikoga to dotakne, a ne da doživi. Mene su te tri godine, kako rekoh, do kraja redefinisale i potpuno promijenile. Sada skroz na drugačiji način gledam na svoj život. Moje ambicije su ostale iste, ali dolazak do tih ciljeva se apsolutno promijenio. Mene sad putovanje prema cilju puno više zanima, nego sam cilj. Svaki atom tog putovanja sada proživljavam do kraja. Krajnji cilj je u stvari putovanje. Kad dođeš na cilj, to je kraj putovanja. Tamo suštinski nećeš naći, bar ja ne nalazim zadovoljstvo u cilju, nego u procesu puta. Sada idem onim najdužim putem, sa svim serpentinama mogućim (smijeh).
Dubioza je jedan od prvih bendova koji je počeo da koristi vještačku inteligenciju. Uglavnom ste je koristili za glasovno prevođenje. No, kako vidite ulogu vještačke inteligencije danas i hoće li nas masovna upotreba iste jednog dana koštati?
Kompjuterski sam vrlo neobrazovan, taj me svijet ne privlači. Koristim ja u studiju softvere, ali kad mi sistem padne, ja moram zvati našeg basistu Velju koji je kompjuteraš, da to instalira, jer ja ne znam. Znam samo koristiti ono što mi treba za muziku. Što se tiče računara, tehnologije i ostalog, ja još uvijek ne koristim socijalne mreže i nikad ih nisam koristio. Meni je to već bilo, kao povučenom čovjeku, introvertu, previše. Ovo što je danas, ne mogu ni da zamislim, to rvanje s tehnologijom je za mene nezamislivo. Kao hoću nešto da vidim na Instagramu, kažem Asii, kćerki, “dođi da tati naviješ Instagram, da malo vidim sad što tamo ima”. Stvarno se držim dva koraka dalje od svega toga i veze nemam u kojem to pravcu ide i razvija se, ali cijenim alate koji nam svima mogu pomoći. Ima tehnologija i svoje dobre strane. Na nama je hoćemo li mi te alate zloupotrijebiti. Atomska energija je nešto super. Ako je koristiš na pravi način, daje ogromnu količinu skoro pa besplatne energije svijetu. Samo što smo mi idioti koji nju koriste da napravimo bombu koja će ubiti nekoga drugoga. Tako da uvijek je do nas kako ćemo to koristiti. Ne možeš kriviti tehnologiju zato što smo mi idioti.
Bonus video:
