Pjesmom “Casanova 91” crnogorska muzičarka Aleksandra Prelević Palladino poznatija kao Dolce Hera predstaviće se u sklopu ovogodišnjeg “Montesonga” koji se održava u nedjelju 21. decembra. Svojim novim singlom na italijanskom jeziku Dolce Hera će i ovoga puta pomjeriti granice ne samo kad je pjesma u pitanju, već kompletan nastup koji na crnogorskom izboru za predstavnika na Eurosongu prati istu.Za nju je Montesong prostor za najrazličitije muzičke izraze, te je jedva čekala priliku da predstavi ovaj singl, koji je kako kaže dugo čekao svoju priliku da stigne do publike. O svemu tom Dolce Hera priča za “Vijesti”...
Prošle godine upravo te “Montesong” “natjerao” da izađeš iz zone komfora i predstaviš se ne samo kao muzičarka već i kao pjevačica. Reakcije su bila odlične. Koliko te je to ohrabrilo da se i ove godine prijaviš za takmičenje?
Učešće na prošlogodišnjem izdanju Montesonga mi je donijelo jedan posebno značajan rast na umjetničkom planu. Pritom mislim kako na važnost iskustva učestvovanja na tako velikom muzičkom događaju, tako i na ogromnu vidljivost i pažnju koju je zadobio moj muzički projekat. Prvenstveno sam zadovoljna što sam uspjela da se predstavim na jedan iskren način, koji je u konačnom od strane jedne široke plateje, domaće i inostrane publike bio cijenjen kao autentičan i visoko umjetnički. Mislim da je bilo jako hrabro iznijeti jedan onako nesvakidašnji art performans koji sa sobom nosi slojevite poruke i igranje sa brojnim simbolima. Jedno off-key pjevanje u strofama dok sama sebi naslanjam kanap oko vrata kao akcesoar na haljinu - džak od jute, kako bih stvorila jednu konceptualnu kontrapoziciju sa besprekornom izvedbom solo dionice na bubnju, mom instrumentu, pošto sam se, kroz ples, oslobodila tog tereta, muzičko-vizuelni spoj zvuka saksofona sa brejk densom... Ako sada pogledam unazad, presrećna sam što sam bila dio te sjajne inicijative za cijelu crnogorsku muzičku scenu i mislim da sam makar kroz proporciju mog učešća doprinijela stvaranju slike da je “Montesong” prostor za najrazličitije muzičke izraze. Nešto što potvrđuje raznolikost muzičke ponude ovogodišnjeg izdanja festivala.
Živiš već godinama u Italiji, pa je negdje logično bilo da snimaš pjesme na italijanskom, međutim nismo to očekivala kad je pjesma za “Eurosong” u pitanju. Misliš li da će ti i to što ćeš pjevati na drugom jeziku dati prednost u smislu da te izdvoji od ostalih koji će pjevati na našem ili engleskom? No, nije tvoja pjesma jedina na italijanskom, i Neno Murić ima pjesmu na tom jeziku. Kako ti se ona sviđa?
Moj izbor da se prijavim na konkurs za “Montesong” sa pjesmom na italijanskom nije bio proračunat iz tog aspekta, već sam prosto osjetila da je to prilika za tu numeru, koju sam dugo čuvala za neku veliku i ozbiljnu priliku da je predstavim publici. Konkurs je bio otvoren za sve jezike svijeta, a ja se ionako podjednako umjetnički izražavam i pišem svoje tekstove na engleskom, italijanskom i naravno na našem jeziku.
Koliko sam mogla da čujem pjesma kolege je dijelom na italijanskom sa značajnim učešćem našeg jezika, što je kao spoj jedna mnogo lijepa zamisao koja govori u prilog tome da je italijanski jedan izuzetno melodičan jezik. Kao takav, mogu reći i sa odličnim potencijalom za Eurosong ako uzmemo u obzir znatan broj numera koje su obilježile generacije tog takmičenja baš na italijanskom jeziku.
Tvoj tekst negdje kao da govori o više žena koje se nalaze u jednoj. Poznato je da žena kad voli i kad je zaljubljena konstantno vodi unutrašnju borbu sa sobom da ne radi stvari koje razum ne odobrava. Jesi li kroz ovu pjesmu upravo željela da predstaviš te različite ličnosti koje ljubav budi u nama?
Dopada mi se slojevitost značenja koju ste prepoznali. S jedne strane imamo to, a s druge strane tekst navodi na preispitivanje ko je i kakav treba da bude taj neko koga volimo da bismo mu iskreno uputili stihove iz refrena, “U mislima imam tebe zbog koga/zbog koje bih napustila/o svoj prethodni život, sadašnji i budući, u mislima si mi ti”? Postoji li takva bezuslovna ljubav i postoje li uopšte kriterijumi koji je ustanovljavaju? Da li treba da ljubav bude takva ili da postavi takav zahtjev pred nama? Postoji li u konačnom ljubav koja opravdava takvu vrstu predaje drugome kao jedan konačni dokaz iste? Za mene umjetnost polazi odatle, od jedne intrigantne misli koja zatim stimuliše na razmišljanje, kontemplaciju, na samo stvaralaštvo, misao koja daje polet.
Ljubav i zaljubljenost često nas istovremeno ispunjavaju srećom i lijepim emocijama, ali zna i da probudi demone u nama poput strahova, nesigurnosti... Čini mi se upravo da te dvije krajnosti čine ljubav snažnom i živom?
Osjetiti se živim je, smatram, posebno lijep način da se izrazi smisao ovog tjelesnog iskustva koje nam omogućava putovanje naše duše dok smo ovdje na Zemlji. Ljubav je oduvijek najsnažnija inspiracija za umjetnike, koji je vide i traže na jedan poetičan način u svemu. Uvijek sam orijentisana ka pozitivnom ishodu i poruci, pa patnju, koja je neminovna tokom života, doživljavam kao situaciju koja mi je darovana u datom trenutku ne bih li nešto naučila iz nje i savladala neke prepreke na nivou ličnosti kod sebe same. Isto tako patnju doživljavam kao neku vrstu materijala koji mi je dat u ruke da ga kao umjetnik modelujem i pretvorim u nešto lijepo, da stvorim muzičko djelo koje će da nastane i da čini dobro, da prija slušaocu, da mu bude saputnik i da pomogne da prevaziđe neki životni period u emotivnom smislu, da učini sve ono neobjašnjivo lijepo što samo muzika može da pričini ljudskom biću.
Prošle godine imala si i zapažen scenski nastup, koji je za ovakva takmičenja jednako bitan kao i pjesma. Šta pripremaš za ovu godinu i koliko je bitno da danas kad živimo u svijetu kad se muzika možda i više gleda nego sluša upravo to prihvatimo i jednako mislimo na svaki detalj, a ne da se vodimo time da “ako je kvalitetna, pjesma će doći do slušalaca”? Nekad mora i malo da se pogura...
Nadovezaću se na prehodno pitanje, za mene je muzika jedan poseban, jedinstven način da se osjetim živom. Štaviše, protekle dvije, vrlo aktivne, godine mog solo muzičkog projekta, bile su put spoznaje da je u mom životu muzika nešto mnogo više. Ona je jedan portal za susrete sa tako inspirativnim ličnostima, sa kojima bih vrlo malo vjerovatno dobila priliku da sarađujem i da ih upoznam, da nisam u ovoj profesiji. Put rada i napretka u umjetnosti je takav da kao da nas umjetnike, sanjare, nešto mnogo veće od nas vodi ka pravim ljudima u pravom trenutku, kada smo spremni za veći rast. Neopisivo sam srećna što će predstojeći nastup na “Montesongu” dražesno oplemeniti jedinstveni umjetnički izraz baletske škole “Princeza Ksenija” kroz saradnju sa istaknutim i nevjerovatno talentovanim koreografom Ivanom Salonskim. Prije svega tu je podrška cijenjene direktorice baletske škole, izuzetne dame Vanje Pantović, koja je i izvanredna producentkinja, a koja je mom narednom projektu režije, ovom nastupu, omogućila jednu tako profesionalnu egzekuciju na najvišim svjetskim standardima umjetnosti. Muzičko-scenski nastup koji ćemo predstaviti 21. decembra je daleko najljepši projekat na kom sam imala priliku da radim i jedva čekam da ga zajednički predstavimo.
Bonus video:
