Rammstein - E to je ljubav - Vijesti.me
FRONTMEN BENDA "FREEDOM" O NOVOM ALBUMU LEGENDARNIH NJEMACA

Rammstein - E to je ljubav

Kad su pitali građane Berlina što im bend predstavlja, u jednom uličnom intervjuu, jedna cura je sve to najbolje rekla: ‘’Alle Musik ist gut aber, Rammstein ist Rammstein!’’ (Sva muzika je dobra ali, Rammstein je Rammstein)

Rammstein
Rammstein (Foto: Twitter)

U doba kad od svega želimo još, kad od GoT-a očekujemo više zmajeva, smrti i haosa, kad nam zabava u bioskopu ne znači mnogo dok se pucketanjem prstima ne smakne pola univerzuma, kad izlazak u grad nije izlazak a da se ne nategne svaki doživljaj, kap i gram čega se dohvatimo - Rammstein, koji je definisao svoje prisustvo u svijetu muzike morem vatre i bacačima plamena, svoj poslednji album predstavlja - šibicom.

Ovako otmenim komentarom nakon deset godina dokazuju da su zreli kao najbolja boca vina ili viskija. Ni godine a ni pravila sazrijevanja više ne dopuštaju mladalačku oštrinu a ni šok faktor koji je nekad izazivao direktne zabrane, napade i osuđivanje (Buck Dich, Mein Teil)… Nema ni rifova koji režu industrijom fabrike i onog konkretnog, germanskog, zastrašujućeg, koje se javlja samo u pojedinim ćoškovima albuma koji još uvijek svoju magiju macom predaju slušaocu… Ne, tog Rammstein-a više nema.

Ali, u odnosu na onu anesteziju od domaće loze koju pijemo jedva ispečenu, ono što smo dobili je upravo razlog zbog kojeg jedan Laphroaig od 25 godina košta 400 eura. Tako je i Rammstein od svoje ispečene agresije Wagnera, militantnosti Baader-Meinhofa i mehanike Berlinskog tehna 1995.te, 25 godina kasnije evolvirao u jedan talas emocija i muzičkog šlifa koji nudi svu dubinu, širokoumnost i ozbiljnost pruske duše i krvi. Rammstein sad zrači sentimentom Caspar Friedricha, ekspresijom Anselm Kiefera, cinizmom Ničea, humorom Bacha i ljubavlju Goethea.

Prva pjesma albuma, Deutschland, koja namiguje Synthwavu i koja bombarduje stadionskim refrenom nije isparanoisala gomilu osjetljivih konzervativaca već je pokrenula pitanje koje nedeljama dira Njemce đe su najosjetljiviji. Kako voljeti mašinu koja ne umije da stane? Kako obećavati svijetlu budućnost ikome kad je sva prošlost krvava?

A Radio? Omaž pronalaženju sebe u toku djetinjstva, periodu Štazija i represije u kojem je jedan sat otvorenog programa na radiju pokretao više u nekima nego svi YouTube kanali, Spotifyi i Shazami današnjice u današnjoj generaciji. Ima tu i šamar cenzuri - ali ne pravo u lice kao nekad, već vaspitni šklap, onako, po ruci.

Zeig Dich - Latinski grom sa atmosferom Morgensterna i direktno obraćanje Bogu; zahtjev da se pojavi u sred sve nepravde i haosa svijeta. Da se izjasni, da se opravda čak - komad kao da mu se Ingmar Bergman obraća kroz spektar crkvenog hora i distorzije.

Slijedi Auslander - kad su mnogi optužili Pussy kao pretjeranu parodiju, sad imaju i EDM i jeftinoću ljetnjih smuvavanja na nivo stadionske bombe kojoj ne treba nikakav trik - ali i hit za plažu, klubove i brze vožnje za zalascima sunca.

SEX! Fantastičan i duhovit omaž bendu za koji svi ozbiljni fanovi ekipe znaju da ih je dosta uobličio - Depeche Mode ali i erotska nota uz dobru dozu prašine. Kao neki Mike Tyson od Personal Jesus-a, rif vozi na američki shuffle, kao Texaški bluz, tekst direktno poziva na ono što nam diktira dosta životnih odluka ovako ili onako, a pjesma gruva i inspiriše na znojenje i njihanje tijela, što po koncertima, što po spavaćim sobama ovog ljeta...

Ali Puppe. Sva mračna strana Rammsteina leži u jurenju momenata ličnih traumi koje često definišu živote (Spiel Mit Mir, Mutter, Wiener Blut). Tekst je iz jedne od Tillovih zbirki, ali svi koji smo našli komad sebe u Mutteru, Stein um Steinu ili Engelu, e onoga ima i ovđe. Emotivni potresi i bol koji diktiraju u kakve se karaktere pretvaramo kasnije u životu - ali ne na onaj tinejdžerski način kako to obično isprate Ameri (Korn, Slipknot), već na onaj jezivi, klasični, Grčko-Rimski stil bajke - kroz doživljaj djeteta - period kad takva iskustva bukvalno klesaju neke od naših kardinalnih osobina u mermerni oblik koji se nikad više ne mijenja.

Was Ich Liebe, Rammstein u još jednoj epizodi Lars von Trierovskog šmeka, sa nostalgičnim gitarama isprati ljubav koja nekad nije laka, već i destruktivna. Sve to kroz jedan indie vibe, kao da se i National slušao za malo inspiracije. Za malo inspiracije, ne mnogo.

Diamant, u kojem je Till-ov glas taman tako i zasijao bez ikakvih gitara i ritmova, nešto što svi čekamo još od Seemanna. Provlači se tu od klasičnih momenata do poezije, ali u jednom maniru umjerenosti i svedene istine. Rammstein koji više ne juri za ženom do ludila (Heirate Mich, Mehr), već koji zna i kad da je pusti. Stihovi su jasni... ‘Lijepa kao dijamant, ali tvrda kao kamen.’

Weit Weg, taman u paru sa Diamantom, sa možda najinovativnijim Flakeovim momentom od Rosenrota, je samo još jedan dokaz toga koliko je beton zamijenila dinamika, ali i koliko je Rammstein oduvijek imao jednu toplu i nježnu strunu u toj artiljeriji snage. Prvi album se zvao Srcobolja (Herzeleid), i od tad pa na ovamo, svaki album je imao par overtnih ljubavnih komada. ‘Tako smo blizu, a tako daleko.’ Ovo izdanje se od polovine pa do kraja samo njom i bavi...

Tattoo, pravo nazad u 1995-tu, i pumpanje energijom koju nekim čudom niko u žestokoj muzici nije dirao bez možda Die Krupps, Fear Factory i Ministry u rijetkim momentima. Zaključani ritam i ritmični rif isporučuje snagu, i onu drskost s kojom su prvi put i podigli klupske beatove na nivo zemljotresa. Čak je i vokabular opet tu - ljubav, ljubomora, zavist a refren sve to podigne u jednu melodiju koja opet gađa - pravo u srce.

I za kraj, Hallomann, kontroverza do kraja, koja sav svoj mrak pakuje u gracioznu težinu kao neki dramatični balet, Flake oboama prati tenziju, priziva se Labudovo Jezero od Čajkovskog, šetnja po zimskom parku, ljuljaška, djevojčica, igra, i mrak. Weisses Fleisch i Rammsteinovi najbezobrazniji momenti sa prvog albuma, ali nekako, posle 25 godina, napraviti ovako moćan kraj da i taj bezobrazluk sad izađe kao freske i svodovi po palatama Potsdama, tako pitko, harmonično, bogato i stilizovano. Elegantna… i brutalna.

Rammstein. Tako nazoveš album kad sumiraš par avantura ono, valjda, kad si tu već neko vrijeme, kad si visio malo, odslužio svoje. Kad dostigneš nivo da to što sviraš postane i jezik, a ne samo muzika. Moj otac je razumio taj jezik kad je trebalo, kasnije i sa mnom, ali malo ekstremnije. Čitav život mi je promijenio trenutak kad sam sa ocem sio ispred minilinije, kad je meni i bratu upalio pjesmu Mutter, i kad umjesto da kaže išta, je samo blejao u zvučnike dok je iz njih razbijalo sve što je ovaj bend jurio ovih godina. Mnogo toga sam ja pokupio od roditelja, ali ovo je jedini put da tata ni riječ nije rekao. Samo je pustio opet. Jelo nas je.

A onda bi tako koji dijamant od njih dijelio kao tajnu sa osobama koje najviše volim, kao dragulje, da zajedno sjedimo ispred njih, da nas jedu, kao nas dvojicu onda, i ti momenti, to slušanje Engela recimo ili Reise Reise sa tom jednom osobom pored su postali najintimniji vid komunikacije koji sam ikad doživljavao. Tu bi se govorilo sve što treba a da se ništa ne izgovori, u kojem je izbor pjesme diktirao emotivni tok a držanje ruku olakšavalo oluju.

U ovom albumu ima i previše za jednu recenziju, produkcija je organskija nego ikad, raspuštena kad treba, zategnuta kao tehno kad treba, orkestralno se miješa sa sintetičkim, nema gužve, i slobodno manevrišu, vokal divno diktira melodiju, tekstovi promišljeniji i poetičniji, a u ovih 25 godina u odnosu na njih, mnogo koji bend je pojeftinio, postao plastika ili jednostavno propao. Neko je postao dolar u obliku pjesme, drugi su skratili svoje vrijeme na ovom svijetu, neki se sude i svađaju, neki odjavne turneje sviraju svako ljeto, parodirajući sebe itd. Kad su pitali građane Berlina što im bend predstavlja, u jednom uličnom intervjuu, jedna cura je sve to najbolje rekla: ‘’Alle Musik ist gut aber, Rammstein ist Rammstein!’’ (Sva muzika je dobra ali, Rammstein je Rammstein).

Tako da eto, valjda nazoveš album po sebi kad znaš tačno gdje si, ko si, što si. Kad evolviraš, kad imaš taj pun krug, i znaš gdje ideš dalje. To su najbitnija pitanja života, znati ko si, i znati gdjee i koga i što želiš dalje, a ovaj album je monument tome, monument slojevitosti samospoznaje i dijeljenja iste, tom kopanju kroz sebe da nađeš, i kad nađeš, da kopaš dublje i dublje, i da onda to otkrivaš kome treba, u slojevima, dio po dio, a da za one koji će cijeniti pokažeš sve, čitavog sebe. A to je ljubav.

OCJENA:

99/100


Vidi sve komentare