Samo žena može izliječiti društvo - Vijesti.me
SOMALIJSKA SPISATELJICA, AKTIVISTKINJA UN I BONDOVA DJEVOJKA ZA ART:

Samo žena može izliječiti društvo

Pošto sam započela kampanju protiv obrezivanja ženskih genitalija, generalni sekretar UN-a Kofi Anan me je imenovao za specijalnog ambasadora UN-a za eliminaciju ove pojave...

Varis Dirije
Varis Dirije (Foto: Desert Flower Foundation)

Varis Dirije je somalijska spisateljica, manekenka, ambasador Ujedinjenih nacija i žena nesalomivog duha. Rođena u tradicionalnoj porodici pustinjskih nomada u Somaliji, ispričala je svoju autobiografsku priču - u svjetskim bestselerima, knjigama "Pustinjski cvijet" i "Pustinjska zora" - o tome kako je s pet godina pretrpjela da bude obrezana; kako je s dvanaest kroz pustinju pobjegla od kuće da bi izbjegla ugovoreni brak; kako ju je Terens Donovan otkrio dok je u Londonu radila kao čistačica; i konačno, kako je postala vrhunska manekenka.

Mada je Varis Dirije napustila svoju otadžbinu, nikad nije zaboravila zemlju i kulturu koje su je iznjedrile. Svijet u kojem vladaju glad i nasilje i u kojem žene nemaju nikakvog prava - onaj isti svijet koji ju je gotovo uništio, takođe ju je i osposobio da opstane. U ovim knjigama ona prati korijene svoje hrabrosti, izdržljivosti i humora unazad sve do Somalije, a posebno do svoje majke.

Autobiografske knjige "Pustinjski cvijet" i "Pustinjska zora" Varis Dirije objavljene su u izdanju Lagune. Varis Dirije je pobjegla od tegobnog života u afričkoj pustinji kao mlađa tinejdžerka, siromašna i nepismena, s jednom jedinom otrcanom maramom. Danas živi u Njujorku, odakle je i govorila za Art.

Pustinjski cvet (novina)
Pustinjski cvet (novina)
  • Vaše knjige "Pustinjska zora" i "Pustinjski cvijet" su veoma dirljive priče. Šta vas je navelo da napišete ove dvije knjige veoma neobičnog sadržaja? 

Pošto sam započela kampanju protiv obrezivanja ženskih genitalija, generalni sekretar UN-a Kofi Anan me je imenovao za specijalnog ambasadora UN-a za eliminaciju pojave obrezivanja ženskih genitalija, pa sam odlučila da napišem svoju priču da se još više podigne svijest o tom svojevrsnom sakćenju. Godine 2002. sam osnovala svoju sopstvenu fondaciju www.desertflowerfoundation.org sa 12 ureda širom Evrope i Afrike.

  • Rođeni ste u Somaliji u beduinskoj porodici. O tome ste napisali sjajne priče koje su, po mom mišljenju, jedinstvene u svijetu savremene književnosti. Možete li nam reći nešto više o životu somalijskih Beduina?

Mi sami sebe zovemo nomadima. Život u pustinji je vrlo težak, a ponekad i vrlo opasan takođe. Kada ste dijete morate brzo naučiti kako da preživite. Ali, život u pustinji isto tako može biti vrlo lijep. On može biti veoma miran. A noću vidite najljepše nebo i sve zvijezde izgledaju vrlo blizu.

  • Rekli ste da ste do pete godine svog života bili veoma srećna djevojčica, a onda se sve promijenilo. Šta se to toliko promijenilo, da je vaš život postao sve teži i teži?

Kada sam imala 5 godina moja majka je odlučila da idem na obrezivanje ženskih genitalija. To je najbrutalnije mučenje i zločin koji žena može da propati. Ne želim da idem opet u sve detalje. Ali ćete ih naći u mojim knjigama.

  • U svojoj dvanaestoj godini pobjegli ste od svoje porodice. Šta vas je najviše podstaklo na taj podvig? Da li je to bio samo ugovoreni brak, ili nešto još jače i nepravednije od toga?

Ja sam pobjegla od prisilnog braka s muškarcem koji je mogao biti moj djed.

  • Recite nam nešto o činu vašeg bjekstva. Kako ste doživjeli odvajanje od roditelja, braće, sestara... 

Bilo je jako tužno, ali život mi je dao nove mogućnosti i ja sam ugrabila te šanse. 

  • Ko vam je pomogao u bjekstvu?

Niko. Bila sam potpuno sama.

  • Recite nam kako je izgledalo vaše putovanje iz Somalije u Ameriku?

Moj ujak je postao somalijski ambasador u Ujedinjenom Kraljevstvu i on me je doveo u ambasadu u Londonu da budem čistačica. Kada je ujak morao da se vrati u Somaliju ja sam pobjegla iz ambasade i živjela sam kao beskućnik na ulicama Londona, nijesam znala  jezik niti sam poznavala grad, pošto sam bila prije toga zaključana u ambasadi. Poslije dvije godine života kao beskućnica, našla sam posao kao čistačica u McDonalds restoranu. 
Veoma poznati britanski fotograf me je tu otkrio i nekoliko mjeseci kasnije bila sam na naslovnicama velikih modnih časopisa i postala sam top model. 
Čak sam postala Bond djevojka u Džejms Bond filmu „Dah smrti“.

Nakon toga sam se preselila u SAD-u i radila sam kampanje za mnoge velike marke u modnoj i kozmetičkoj industriji, kao što su Revlon, Chanel, L`Oreal, Cartier, Versace, Gucci i još mnoge druge.   BBC je snimio dokumentarac o mom životu pod nazivom „Nomad u Njujoku“.

  • Danas živite u Njujorku. Vrhunski ste svjetski model. Osim toga, postali ste specijalni ambasador Ujedinjenih nacija. Kako sve to postižete? 

Živjela sam u Njujorku od 1990. do 2000. godine. Potom sam se vratila u Evropu i od 2000. sam živjela u Velikoj Britaniji, Austriji i sada u Poljskoj. Ali, moj dom je još uvijek Africi i ja idem tamo što je češće moguće.

  • Danas putujete širom svijeta, pomažete ugroženim slojevima stanovništva. Kako vidite svoj dolazak u Somaliju, zemlju vašeg porijekla?

Somalija je i dalje u vrlo teškoj situaciji. Ljudi su traumatizovani zbog  građanskog rata i život je vrlo opasan, posebno za žene.

  • Viđate li se sa vašom porodicom, roditeljima, braćom, sestrama...

Mi se ne viđamo često, ali razgovaramo mnogo preko mobilnih telefona.

  • Kako izgleda život žena u Somaliji danas? Koliko su se njihovi životi  promijenili u odnosu na razdoblje vašeg djetinjstva?

Žene se i dalje ne poštuju u Somaliji. Možete ih obrezivati, možete ih zlostavljati, možete ih tući, možete ih silovati, možete ih prodati, možete ih odbaciti. One nemaju nikakva prava i nemaju zaštitu. Niti od Vlade, niti od vjerskih lidera.  Međutim, žene trpe iste probleme u mnogim afričkim, arapskim i azijskim zemaljama. 

Pustinjska zora (novina)
Pustinjska zora (novina)

To je dominantno muško društvo i muškaraci potčinjavaju sve u tim zemljama.  Njihova ignorancija, glupost i suludo ponašanje uništilo je i dalje uništava njihova društva sve više i više. Oni su nesposobni. Sram ih bilo!  Neka žene rade muške poslove i uskoro ćete vidjeti svjetlo na kraju tunela. Samo žena može izliječiti ta društva i dovesti te zemlje u napredak.      

  •  Vaše knjige su bile najčitanije širom svijeta, posebno u Americi. Je li to zato što su one kvalitetan produkt vašeg iskustva sa čijim se bolom saosećaju čitaoci ili je u pitanju nešto drugo?

Moje knjige su objavljene u 51 zemalji i postale su bestseleri u mnogima od njih od Evrope do Azije i Australije. Amerika je samo jedna od njih.
Na osnovu "Pustinjskog cvijeta" napravljen je veliki igrani film 2009. godine i prodan je u 40 zemalja.

Mnoge žene se identifikuju sa mojim životom i pričom, posebno muslimanke. Godišnje dobijam više od deset hiljada mejlova. 
Mnoge djevojke i žene pišu o svom tragičnom životu jer nemaju s kim da razgovaraju u zemlji u kojoj žive.

  • Koji su vaši planovi za budućnost kao pisca i humaniste?

Ja radim na novom velikom projektu, a vi ćete čitati više o tome iduće godine.

Čudno je što je ijedna od nas preživjela

“Ciganku su smatrali važnom ličnošću, ne samo zato što je bila stručnjak za obrezivanje, već i zato što je na tim obredima dobro zarađivala. Plaćanje tog obreda je jedan od najvećih troškova za domaćinstvo, ali to se ipak smatra dobrim ulaganjem, jer bez toga se kćerke ne smatraju valjanim za udaju. Djevojke s netaknutim genitalijama smatraju se nepodobnim za brak, nečistim kurvama kakve nijedan muškarac ne bi uzeo za ženu. I zato je Ciganka, kako su je neki zvali, bila važan član našeg društva, ali ja je nazivam ženom–ubicom, zbog brojnih djevojčica koje su umrle od njene ruke...

Varis Dirije
Varis Dirije(Foto: Desert Flower Foundation)

Iako sam zbog obrezivanja mnogo propatila, zapravo sam imala sreće. Mogla sam proći i mnogo gore,kao što se često dešavalo drugim djevojčicama. Putujući po Somaliji upoznavali smo razne porodice i igrala sam se sa njihovim kćerima. Kad bismo ih ponovo sreli, nekih djevojčica više nije bilo. Niko nije govorio istinu o njihovom odsustvu, niti su ih uopšte pominjali. One su umrle od posljedica sakaćenja – nasmrt su iskrvarile, umrle od šoka, infekcije ili tetanusa. Uzimajući u obzir uslove u kojima je taj postupak obavljan, to nije bilo nimalo čudno. Čudno je što je ijedna od nas preživjela. 

(Iz knjige „Pustinjski cvijet“ Varis Dirije)