Uzvik „Za Tita, ura, ura, ura!" odzvanja stadionom Jugoslovenske narodne armije, dok hiljade i hiljade mladih Jugoslovena kliče sa terena.
Hiljade i hiljade dlanova aplaudiraju sa tribina. Počinje pjesma Druže Tito mi ti se kunemo, publika je na nogama. Na nogama je i Josip Broz Tito.
Ređaju se pjesme, mladi plešu na terenu, a zatim utrčava učenica iz Gnjilana, noseći štafetu mladosti - simbol „bratstva i jedinstva" i „ljubavi prema drugu Titu".
Tako je izgledala proslava Dana mladosti 1979. godine - posljednja koja je održana za vrijeme Titovog života.
„Kada pominjemo 25. maj, prvo mi na pamet pada baš slet. Još od osnovne škole, pa posle i u gimnaziji, bilo je najinteresantnije ko će učestvovati na sletu", kaže 67-godišnji Slavko Mihajlov za BBC na srpskom.
Štafeta je na teren dolazila i nakon predsjednikove smrti, a posljednji put 1987. godine.
Dan mladosti obilježavao se 25. maja od 1945. do 1988. godine i okupljao je omladinke i omladince iz svih djelova nekadašnje zemlje - od Vardara do Triglava.
Praznik se do 1957. obilježavao samo kao Titov rođendan, da bi te godine na inicijativu predsjednika postao Dan mladosti.
Bratstvo i jedinstvo
Mihajlov, profesor koji penzionerske dane provodi prodajući knjige i gramofonske ploče u blizini Knez Mihailove ulice u Beogradu, sa sjetom se prisjeća mladosti i toga da je jednom učestvovao na Titovom sletu.
Kaže da slet tada nije doživljavao kao čast - više se radovao druženju, a u gimnaziji i „djevojkama i eskiviranju škole".
„Radovao sam se i muzičkom dijelu, ali i finalnoj utakmici u Kupu maršala Tita. Obično se održavala tih dana", priča Slavko.
Slavkov prijatelj Miladin Pavlović nije „jugonostalgičar".
I on je profesor u penziji, ali za razliku od Slavka, odbijao je da učestvuje u sletovima.
„Uvijek sam se kritički ophodio prema tom vremenu. I tada i sada. Poštujem ljude koji slave to doba, ali to je bilo vrijeme diktatora", objašnjava Pavlović.
Predavao je latinski, a kaže da je osam godina bio bez posla zbog stava koji je imao prema Titu.
„Skinuo sam Brozovu sliku iz zbornice, a kolege su mi rekle da ako mi se ne sviđa da tu sjedim, mogu da sjedim u hodniku."
- Jugoslavija živi i igra košarku - ali samo u Dubaiju
- One su vratile Jugoslaviju u naše garderobere
- Jugoslavija na četiri točka
Priča da je obaveza bila da se 4. maja, na dan Titove smrti, održava čas posvećen njemu. Držao ga je, ali uz kritički osvrt.
„Tito je bio komunistički diktator, ali je neosporno imao korektne doprinose i bio vješt političar.
„Imam razumijevanja za ljude koji kažu da je bilo lijepo. Možda je to bilo korektnije vrijeme od ovog današnjeg bezumlja", kaže Pavlović.
I Stanko i Miladin slažu se u jednom - bilo je ljepše, jer su bili mladi.
Jedan od simbola tog vremena bio je i ovaj pasoš
Na tezgi pored koje stoje ima knjiga različitih žanrova napisanih u različitim vremena. Nekoliko je o doživotnom predsjedniku SFRJ.
Nisu tražene, ali ih ponekad kupuju državljani bivših jugoslovenskih republika, ali i turisti iz inostranstva.
Misli da takvo putovanje danas ne bi bilo bezbjedno, a za putovanje u većinu bivših republika potreban mu je i pasoš.i.
„Postojala je sigurnost zdravstvenog osiguranja, sigurnost posla, ono čega danas nema", kaže.
„Mogao sam da spavam na klupi po čitavoj Jugoslaviji bez brige", dodaje.
Crveni pasoš
Misli da takvo putovanje danas ne bi bilo bezbedno, a za putovanje u većinu bivših republika potreban mu je i pasoš.
„Crveni" jugoslovenski pasoš je još jedan od simbola tog vremena.
„Granice su otvorene 1970-ih i jugoslovenski pasoš je važio svuda na svijetu. Otvarao je vrata i za istok i za zapad.
„Mogli smo da putujemo svuda i putovali smo", priča Slavko.
Na tezgi pored knjige prodaju Aleksandar Obradović i Verica Poledica.
Aleksandar je imao osam godina kada je Tito preminuo.
Čemu vama služe knjige o Titu?
„Sjećam se da je došla učiteljica i rekla da je umro Tito. Svi smo bili tužni", priča Aleksandar.
Bio je među posljednjim generacijama pionira. Pionirska kapa i marama su mu i prve asocijacije na pomen tog vremena.
Verica pak ima mnogo više uspomena iz vremena Jugoslavije.
Bila je iz siromašne porodice, ali je zahvaljujući stipendiji Titovog fonda mogla da se školuje i ide na ljetovanja.
Tito i britanska kraljica Elizabeta II u Belom dvoru, 20. oktobar 1972.
„To vrijeme je bilo prelijepo.
"Ne samo zato što sam bila mlada, već zato što smo bili zaštićeni, ponosni na to što smo Jugosloveni, imali smo bolji standard i veću sigurnost."
Brojna prijateljstva koja je sklopila sa ljudima iz drugih republika, nadživjela su nekadašnju državu.
Socijalna jednakost
Slavka Mihajlova na to doba asocira i društvena jednakost.
„Sedamdesetih je postojao uzak krug bogatih. Oni nisu bili bogati kao što su neki bogati danas, ali su odskakali od ostalih, po političkoj ili nekoj drugoj liniji.
„Većina ljudi pripadala je takozvanom srednjem sloju. Bilo je i siromaštva, ali je većina mogla da odvoji novac da ode na ljetovanje, zimovanje, da provede godišnji odmor na moru, planini ili bilo gdje", kaže Slavko.
Ni tada nije bilo idealno, ali kaže da je bilo „humanije" nego danas.
„Danas se sve gleda kroz novac i sve je borba za opstanak.
„Radi se od jutra do mraka. Tada se radilo sedam, osam sati. Dođete kući u dva ili tri sata i onda imate slobodan ostatak dana. Ko danas ima slobodno vrijeme? Niko", kaže Slavko.
Verica Poledica u penziju će moći za tri godine.
Dobar dio radnog vijeka provela je u radeći u pošti i bila nosilac PPT Titove štafete.
Štafeta mladosti posljednji put je unijeta na stadion JNA 25. maja 1987. godine.
Održavanje sleta ukinuto je odlukom Saveza socijalističke omladine Jugoslavije 26. januara 1988. godine.
Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk
Bonus video:
