U susret geostrateškim pomjeranjima kontinenata koje prijeti posle izbora Trampa za predsednika SAD i Njemačka mora da podvrgne reviziji svoju bezbjednosnu politiku
Pošto se Frank-Valter Štajnmajer uskoro preseljava u predsjednički zamak Bellevue, Njemačkoj je potreban novi ministar spoljni. Ali samim izborom odgovarajuće osobe - a već i tu njemački SDP sebi daje vremena - stvar nije ni izbliza okonačana. Novi šef MIP-a Njemačke mora da podvrgne njemačku spoljnu politiku reviziji, posebice u pogledu njenih bezbjednosno-političkih aspekata. Jednostavno „idemo dalje“ duž poznatih staza više nije moguće, ako dođe do onih kontinentalnih pomeranja, koja se najavljuju u svjetskoj politici.
Poredak, koji je uspostavljen u Evropi posle pobjede liberalne zapadne demokratije nad sovjetskom despotijom, bio je izložen potresima kad je Putin odlučio da Rusiju napravi „great again“. I Kina se već prije nekoliko godina probudila iz svog dremuckanja i počela da se sjeća da Velikom Zmaju treba i veliko dvorište. Htjenje obje ove sile da svoje interesne zone i područja vladavine prošire bilo je dobrano držano pod kontrolom od strane velesile, koja već decenijama svojim saveznicima u Evropi i Aziji garantuje bezbjednost: Sjedinjenih Američkih Država.
Velesila je već pod Obamom počela nevoljno da ispunjava svoj zadatak svjetskog policajaca, što glede mase neuspjeha i njihovih astronomskih troškova - kako finansijskih tako i političkih - nikog nije moglo da začudi. Ali sad su Amerikanci izabrali za predsjednika izabrali čovjeka koji se u izbornoj utakmici ponašao tako kao da je za njega Pax Americana vrijedan tačno koliko i pica sa kukuruzom - skoro pa ništa. Njegove najave i obećanja šta će da radi u spoljnoj i bezbjednosnoj politici pokazuju da on ama nikakvog pojma nema o stvarima o kojima tako gromoglasno priča. Jedno je sada jasno: on želi da naredi povlačenje Amerike iz svijeta. U salama zaštićenim od prisluškivanja rusko i kinesko rukovdstvo sigurno je urlalo od sreće. A pošto je Tramp i posle izbora potvrdio da ostaje pri ideji da anulira Transpacifički trgovinski sporazum, to onda stratezi u Moskvi i Pekingu mogu da shvate samo kao potvrdu da će biti istina ono što nikad niko od njih do sada ni sanjao nije: da će Amerika prepustiti Aziju i Evropu samima sebi. Ili u kinesko-ruskom prevodu: Aziju Kini, Evropu Rusiji.
Šta će biti od zapadne bezbjednosne strukture?
Čovjek može i mora sada da se nada da će Tramp, kad se oporavi od šoka koji ga je zadesio kad je shvatio da je izabran, brzo spoznati i naučiti koju odgovornost sada nosi kao „najmoćniji čovjek na svijetu“. Jer, on bi mogao da bude i jedan eratični predsjednik koji bi mogao da se drži po kojeg izbornog obećanja, čisto da ne bi bio prokazan da je dio istog onog „establišmenta“, protiv kojeg se tako zorno borio. Ali čak ako se Vašington samo delimično povuče sa svojih dosadašnjih političkih i geografskih pozicija i ne sklopi baš u potpunosti svoj zaštitini kišobran iznad sopstvenih saveznika: vjera, da je Amerika bespogovorno i nedjeljivo svoju sudbinu vezala sa onom svojih najbitnijih partnera u Evropi i Pacifiku već sada je poljuljana. Kako kod saveznika tako i kod protivnika. Ova sumnja, koju je Tramp posijao, sada razjeda jedan od najbitnijih stubova nosača zapadne bezbjednosne arhitekture - mir obezbijeđen kroz moć zastrašivanja.
Već sam pojam „zastrašivanje“ kod mnogih u Njemačkoj, koji i dalje sanjaju o „miru bez oružja“, izaziva drhtavicu. Iako je upravo politika zastrašivanja bila odlučujući faktor koji je spriječio da se Hladni rat pretvori u nuklearnu apokalipsu. Stabilnost, koja je ostvarena ovom politikom, bila je temelj mirne koezistencije i inicijativa za razoružanje, u koje je i Štajnmajer položio sve svoje nade. No, odavno se zna: ko hoće da uspješno pregovara sa Kremljom, taj mora da dokaže odlučnu volju da će svoje interese, vrijednosti i saveznike isto tako odlučno i braniti.
Stvoriti sopstvenu mogućnost nukleranog zastrašivanja
Ako Tramp ostane pri svojoj liniji, onda će Amerika odbranu Evrope u toj mjeri prepustiti Evropljanima kako od 1945. još nije viđeno. Što i ne bi bilo tako protivprirodno, ali za mnoge Evropljane više je nego izazov jer su sa time povezane neugodne posljedice koje su do sada, pod često proklinjanim ali vrlo ugodnim, američkim bezbjednosnim kišobranom bile izbjegavane: povećanje izdataka za odbranu, ponovno uvođenje služenja vojnog roka, povlaćenje crvenih linija preko kojih se ne smije preći - i za njemačke mozgove totalno i posve nezamislivo : postavljanje pitanja sopstvene sposobnosti nuklearnog zastrašivanja, koje bi ispeglalo sumnju u bezbjednosne garancije Amerike. Francuski i britanski arsenali su u svom trenutnom stanju za takvu potrebu isuviše slabi. A Moskva se naoružava.
Najkasnije kod ove tačke („Nećemo trku u nuklearnom naoružanju!“) se već čuju vapaji onih ljudi, koji - iako smatraju Trampa za najstrašniju elementranu nepogodu američke istorije - nade polažu u to da će on ipak slušati svoje savjetnike, da će ga ipak američki politički sistem obuzdati, a i da će mu kakva dobra vila čarobnim štapićem preko noći podariti politički razum. Da budemo jasni: njemački i evropski spoljni i bezbjednosni političari, koji žele da budu na visini svoje odgovornosti, i sami sebe i svoje države moraju da pripreme za soluciju da će im se sve ove dobre i blage želje uskoro izjaloviti.
Autor je izdavač Frankfuerter Allgemeine Zeitung (FAZ)
Prevod: Mirko VULETIĆ
Bonus video:
