Dugogodišnji premijer Crne Gore, Milo Đukanović, prepušta funkciju svom nekadašnjem šefu tajne službe Dušku Markoviću. Ali time korupciju i kriminal ova balkanska država ne može da prevaziđe
Crna Gora je tek polaznik osnovne škole u Evropi“, tako opisuje ovu malu balkansku državu Ahim Vigand (Achim Wiegand), ekspert za Crnu Goru. Nasuprot vrhunskim ocjenama za ljepotu prirode bivše jugoslovenske republike, koja je tek od 2006. nezavisna država, stoje vrlo loše ocjene za stanje demokratije u njoj. Prema Transparency International-u, Crna Gora je jedna od najkorumpiranijih država u Evropi. Na indeksu korucije ove nezavisne organizacije, Crna Gora je na 61 mestu, još iza zemalja poput Lesota ili Ruande.
Dugogodišnji premijer Milo Đukanović, kome njegovi obožavaoci rado tepaju da je Džordž Kluni Balkana, već četvrt vijeka gvozdenom palicom vlada Crnom Gorom. Njegov autoritarni stil - u spoju sa skoro pa javnom kumovskom privredom, vizantijskom birokratijom i manje uspješnom borbom protiv organizovanog kriminala - na parlamentranim izborima sredinom oktobra mu je zapečatio sudbinu. Jeste da je Đukanovićeva Demokratska partija socijalista ponovo najjača, ali da bi mogla da vlada mora da nađe koalicione partnere.
Iz ovog rezultata je visoki, uvijek elegantno nastupajući premijer izvukao svoje konsekvence. Ove nedjelje je za funkciju premijera nominovan Duško Marković, bivši šef obavještajne službe. Za razliku od Đukanovića, njegov dosadašanji podpredsjednik je pragmatičan i opušten čovjek - i u komunikaciji sa medijima. Do ove političke promjene je, po mišljenju insajdera, prije svega došlo na pritisak Amerikanaca. Jer: Crna Gora stremi u NATO. Da bi se na internacionalnoj sceni atlantskog odbrambenog saveza uopšte mogla pokazati, Crnoj Gori je bio potreban neopterećeni pro-zapadni političar poput Markovića, koji stoga izgleda kao idealno rješenje.
Na unutrašnjem političkom planu je bivši šef bezbjednosnih službi balkanske države izuzetno snažan. Pravnik, koji je već vodio ministarstvo pravde, poznaje ambivalentne biznise pojedinih klanova. To ovom konzervativnom političaru obezbjeđuje enormnu moć i veliki uticaj. U Podgorici niko ne očekuje da će pod ovim novim premijerom, u mogućoj koaliciji sa Socijaldemokratama i partijama etničkih manjina, doći do nekog političkog iskoraka.
Štaviše, kritičari se pribojavaju da na kraju ništa u Crnoj Gori neće ići na bolje. Jer, iako se Đukanović povlači kao premijer, Markoviću ne prepušta predsjedničku fotelju u vladajućoj partiji DPS: dva metra visoki mušakarac će stoga moći i dalje da iz pozadine vuče konce i dalje vodi svoju kumovsku politiku.
Od komuniste do NATO-entuzijaste
Pedestčetvorogodišnjak je vispren taktičar. Još 2006. i 2010. već se povlačio sa premijerske funkcije, da bi se oba puta posle samo dvije godine vratio da zasjedne u šefovsku fotelju.
Đukanovića smatraju za političkog kameleona. Bio je već sve: od ubijeđenog komuniste i saveznika Moskve, do prozapadnog vođe, koji želi da svoju zemlju uvede prvo u NATO, a potom i u EU.
Godine 1991. je sa samo 29 godina postao najmlađi premijer u Evropi. Petnaest godina potom Crnu Goru je poveo u nezavisnost od Srbije. Italijansko državno tužilaštvo je protiv njega vodilo istragu u svojoj borbi protiv mafije, ali proces protiv njega u Bariju je 2009. obustavljen.
Proteklih godina Đukanovića je, kao autoritativnog vladara, pratila politička sreća. Jer Evropa se bila zabavila svojim problemima i nije se okretala na stanje demokratije u maloj balkanskoj državi od samo 640.000 stanovnika. Tako je bivši saborac srpskog vlastodržca Slobodana Miloševića mogao svoju moć kontinuirano da izgradi i osigura. Na demonstracijama u glavnom gradu proteklih godina opozicija ga je označila kao „diktatora“.
U intervjuu za naš list, Đukanović je na pitanje gdje će biti Crna Gora u 2030. godini, odgovorio:
„Moja zemlja će u tom momentu imati puno manje nezaposlenih i puno veći BDP. Prije svega će se životni standard ljudi tako popraviti, da niko više neće napuštati zemlju iz ekonomskih razloga. Ja Crnu Goru vidim kao prestižnu turističku destinaciju, poput Monaka ili San Tropea.“ Ali, do toga je pred njegovom balkanskom državom još vrlo dug put.
(Handelsblatt)
Prevod: Mirko VULETIĆ
Hans-Peter Zibenhar
Bonus video:
