Prosječan glasač DPS-a živi od 300 eura plate. Prosječan glasač DPS-a je nezadovoljan. Ne zanima ga politika. Zanima ga da zadrži slabo plaćen posao. Prosječan glasač DPS-a nije svjestan da bi neka druga vlast vrednovala više njegov rad. Cijenila njegov doprinos državi. Prosječan glasač DPS-a je uplašen. Prosječan glasač DPS-a se ne boji DPS-a. Boji se sopstvenih odluka.
Prosječan glasač DPS-a je 1989. bio željan promjena. Vjerovao je da dolaze bolji dani. Vjerovao je novim, mladim i lijepim licima. Mislio je da su oni promjena koja je bila potrebna. Prosječan glasač DPS-a ih je podržao. Bio na ulici sa njima. Bio na ulici zbog njih. Dobijao pendrek i udisao suzavac zbog njih. Prosječan glasač DPS-a se radovao kad su iz džempera uskočili u odijela. Iz klupa u fotelje. Prosječan glasač DPS-a je njihove uspjehe doživljavao kao svoje. Uzdizao ih je do neba, onda kad su ga gazili do dna.
Prosječan glasač DPS-a nije podržao napad na Dubrovnik. Tiho osuđujući, vjerovao je da znaju šta rade. Da znaju bolje od njega. Prosječan glasač DPS-a se stidio deportacije Bošnjaka, pravdajući je ratnim okolnostima. Prosječan glasač DPS-a se crvenio kad je DPS podržao Miloševića i stupio u koaliciju sa njim. Kad je DPS švercovala cigarete.
Prosječan glasač DPS-a je krajem devedesetih dobio posao. Niska primanja pravdao je lošim trenutkom, sankcijama. Imao je obećanja da će napredovati. Nije napredovao. Primanja su zajedno sa našim najboljim obalama kopnila, dok su primanja šefova išla u visine, zajedno sa čepovima skupocjenih šampanjaca.
Prosječan glasač DPS-a je 2000-ih slao dijete u školu, oblačeći ga i spremajući na kredit. S druge strane, djeca funkcionera su sa svojim savjetnicima imala dilemu da li poći na školovanje u London ili Rim. Prosječan glasač DPS-a je to znao. Bio je ogorčen. Ćutao je. Nedugo potom, slomljen podstanarskim životom, odlučio se na još jedno zaduživanje - stan na kredit. Iako je znao da će život proći dok ga otplati, vodio se mišlju da će makar nešto ostaviti svom sinu.
Prije nekoliko godina, sin prosječnog glasača DPS-a završio je fakultet i otišao Sigurnim korakom na biro rada. Bio je jedan od 10.000 visokoškolaca na birou. Posla, i pored partijskih obećanja, nije bilo. U novinama je pročitao kako je premijerov sin nakon završetka fakulteta (koji je u posjedu njegovog oca) postao investitor. Da, dobro ste pročitali - investitor. Sa nepunih 24 godine počeo je da kupuje i gradi termoelektrane i vjetrenjače.
Pun gorčine, bijesa i ljutnje zbog činjenice da ne može živjeti od poštenog rada, prosječan glasač DPS-a je nazvao lokalnog šefa partije i zaprijetio da će se iščlaniti, te da od njegove porodice neće dobiti više nijedan glas. ''Smiri se, sačekaj, biće nešto, završićemo. Dok ti pričaš o poslu, oni hoće državu da nam ukradu. Ovo je važnije, ne budi tako sebičan, zvaću te.'' Nije zvao.
Dok se premijer bavio izdajama država (SFRJ, SRJ, SCG) za koje se tada zalagao, rate prosječnog glasača DPS-a su se gomilale. Plata - gotovo u minusu. Sin na birou, žena nezaposlena. Frižider nerijetko prazan. Godine su prolazile, situacija u zemlji se mijenjala. Vlast pokazala da je ranjiva, opozicija pokazala da ima stručne, hrabre i neukaljane ljude. Sve je mirisalo na promjene. Prosječan glasač DPS-a, ćutke je posmatrao. Potajno ih prizivao.
Dok je presabirao poslednji novac da plati isključenu struju, u kolima je začuo: ''uhapšen Svetozar Marović, drugi čovjek DPS-a, zbog krađe preko 20 miliona eura državnog novca''. Dvadeset miliona eura. Dvadeset. Miliona. Eura. Ta vijest mu je neprestano odzvanjala u glavi, dok je išao do kuma da pozajmi 80 eura. ''Čovječe, do čega sam doveo sebe i svoju porodicu. Dvije decenije sam vjerovao i pružao podršku toj partiji, partiji koja je isisala život iz mene. Iz moje Crne Gore. Dosta je!'' Prelomio je. Znao je to i sam. Na vijest da je premijer svom rođenom bratu dao 10,5 miliona eura, nije se ni osvrnuo. Počeo je da ih prezire. Njihov kriminal mu se gadio. Nije se ni trudio to da sakrije.
Prosječan glasač DPS-a nije prosječan . On je itekako vrijedan. On je promjena koja nam je prijeko potrebna da zajedno, ma kako se zvali i ma u šta vjerovali, oporavimo našu državu. Oporavimo nas. Naše moralno i ekonomski kriminalizovano društvo.
Prosječan glasač DPS-a je pošten čovjek. Prosječan glasač DPS-a se više ne boji. Prosječan glasač je čovjek koji više ne učestvuje u bogaćenju partijskih šefova. Čovjek koji glasa za sebe i one koje voli. Za svoju državu i svoju budućnost.
U konačnom, vlast je, nakon 27 godina nesmjenjivosti, sazrela. A sve što je zrelo, to i pada. Pogotovo u jesen. Vrijeme je. Najmanje što možemo da učinimo jeste da u miru, bez teških riječi i djela, zaokružimo promjene.
One su nas odavno zaokružile.
*Tekst je motivisan istinitim dešavanjima.
Autor je član IO DEMOS-a
Bonus video:
