Do sada je već trebalo da naučimo da dobra politika ne zavisi toliko od dobrih institucija koliko od moralnih vrijednosti na kojima one počivaju. Ako loši ili nerazboriti ljudi preuzmu vlast u vašoj zemlji, izvršivši puč ili na izborima, ne možete računati na to da će vas institucije zaštititi. Recept "dodaj institucije i promiješaj" nikada nije bio pouzdan put do uspjeha. Presudni su dobri i mudri ljudi.
Upravo je etika, dobra ili loša, ta koja usmjerava gotovo sve ljudske odnose - od braka ili uskog kruga prijatelja, preko sportskog tima i preduzeća, sve do odnosa unutar države. Smislen razgovor počiva na onome što filozofi nazivaju Grajsovim maksimama. Dobar brak počiva na ljubavi i uzajamnom poštovanju. Pobjednički sportski tim na timskom duhu. Dugovječno preduzeće na unutrašnjoj motivaciji. Čak i uspješna banda lopova počiva na kodeksu ćutanja.
Drugim riječima, dobro osmišljeni zakoni, sudovi, vjerska učenja, spoljašnji podsticaji, društveno odobravanje, pa čak ni nekolicina dobrih i čestitih ljudi ne mogu mnogo da pomognu ako se previše ljudi ne ponaša kao odrasle osobe koje poštuju sebe i druge. Djetinjasti ponos i zavist, kao i gramzivost koja se ogleda u tome da se, po Trampovom uzoru, prigrabi što veći dio kolača, nisu odlika dobrog društva.
Ponekad tiranin, poput Petra Velikog ili Lija Kuan Jua, može da nametne dobre rezultate na svim nivoima, od vrha do dna. Ipak, klasični i savremeni mislioci, od Aristotela i Cicerona do Džordža Orvela i Frensisa Fukujame, bili su u pravu: funkcionisanje institucija odraz je karaktera ljudi.
Katon Stariji definisao je vrlog političara kao "čestitog čovjeka koji umije da govori." Takav karakter od presudne je važnosti za svaku republiku, od antičkog Rima do današnjih liberalnih demokratija. Dobar čovjek koji umije da govori, poput bivšeg predsjednika SAD Baraka Obame, oplemenjuje javni diskurs. Jednako tako, loš čovjek vješt u govorništvu, poput Trampa, nagriza demokratiju.
Ako ljudima nedostaje istinska posvećenost opštem dobru (res publica), nijedna institucija - pa ni Medisonova vješta podjela vlasti, niti još vještiji princip stručne provjere i kritičkog ocjenjivanja u nauci - ne može da garantuje dobre ishode. I politička zajednica, govorio je Aleksis de Tokvil, i republika nauke, o kojoj je pisao Karl Poper, počivaju na etici poštovanja sebe, drugih i vrijednosti koje nadilaze pojedinca.
Ekonomisti i politikolozi su, međutim, odavno skloni materijalističkom pristupu, a praktično orijentisani ljudi lako su podlegli njegovoj privlačnosti. Uzmimo, na primjer, nerealnu, neetičnu etiku 'realističke' spoljne politike, čija se poruka svodi na sljedeće: 'Poštedite nas moralnih lekcija - mi smo naučnici. Degutantno je uopšte razmatrati pojmove dobra i zla."
Ipak, etiku očigledno ne bi trebalo izostavljati iz disciplina poput ekonomije i politikologije. Tačno je da astronom ne mora da razmatra etiku galaksija, jer galaksije ne uvode mjere fiskalne štednje niti započinju ratove zbog uvrede. Ali čak i astronom mora da vodi računa o etici u raspravi o svojim nalazima, dok istraživači u društvenim naukama svakako moraju da uzmu u obzir etiku ljudi čije ponašanje proučavaju.
Promjene u moralnim shvatanjima mogu dovesti do epohalnih preokreta. U 16. i 17. vijeku promijenila su se pravila naučne rasprave i način na koji su se u prirodnoj filozofiji iznosili i provjeravali naučni nalazi. Iz tog preobražaja proistekla je naučna revolucija. Iz nje je prosvjetiteljstvo u Francuskoj iznjedrilo, pored mnogih vrijednih dostignuća, i etatizam - ideju državne kontrole. Smatralo se da se, uz dovoljno znanja, ponašanje ljudi može predvidjeti, a time i kontrolisati - odnosno da se može upravljati narodom. Prosvjetiteljstvo je, u tom smislu, bilo izrazito neliberalno.
Ipak, 18. vijek donio je i jedan podjednako značajan etički zaokret - ka praksi koju nazivamo liberalizmom. Liberalizam je u početku bio škotski i američki. Zamislimo svijet u kojem bi se dogodila naučna, ali ne i liberalna revolucija. Ličio bi na Orvelovu viziju čizme koja zauvijek gazi ljudsko lice. Da običnim ljudima poput Majkla Faradeja i Tomasa Edisona nije bilo dopušteno da pokušaju i pokažu šta mogu, čak bi se i nauka pretvorila u štetno besmisleno trabunjanje.
Mi Amerikanci tvrdimo da je liberalizam rođen 1776. godine, ali pravo krštenje on je doživio 1789. godine. Nakon toga, Edmund Berk je s tugom konstatovao: "Doba viteštva je prošlo. Naslijedilo ga je doba sofista, ekonomista i kalkulanata." Njegovu staru društvenu etiku vedrog potčinjavanja hijerarhiji, nalik onoj iz serije Dauntonska opatija, postepeno je zamijenila naša plebejska društvena etika masovnog egalitarizma. Njen slogan mogao bi da glasi: "Bez nametnutih gospodara." Riječ je o jednakosti u pogledu sloboda i mogućnosti izbora. Upravo su to tražili demonstranti na Trgu Tjenanmen 1989. i Trgu Tahrir 2011. godine. To je bilo sve što su željele i feministkinje koje su protestovale u Iranu: pravo da same odlučuju.
Međutim, poslije 1848. godine pojavili su se novi liberalizam i radikalniji oblici socijalizma, istakli su drugačiju krilaticu - "Zasluženo siromaštvo ne postoji" - da bi potom, tvrdeći da je taj cilj ostvariv jedino državnom prinudom, uveli nove gospodare i prisvojili veći dio bruto nacionalnog proizvoda za državne potrebe. Odbacili su ideju da je jednakost u slobodama i mogućnostima dovoljna da se poboljša položaj najsiromašnijih. I nisu bili u pravu. Od 1800. godine, materijalni položaj čovječanstva u cjelini poboljšan je za čak 3.000 odsto, uglavnom zahvaljujući načelu "Bez nametnutih gospodara".
Etatizam je bio pogrešan put. Vlade su nam potrebne zbog nekih važnih zadataka, poput zaštite od ruskog nuklearnog ucjenjivanja. Ali u svijetu u kojem se ljudi veoma razlikuju po svojim sposobnostima i životnim okolnostima koje se ne mogu promijeniti, obećanja etatista o jednakosti ishoda ili jednakosti mogućnosti nisu ostvariva čak ni približno. Pretvarati se da jesu krajnje je neodgovorno.
Autorka je viša saradnica Instituta Kejto
Copyright: Project Syndicate, 2026.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
