ZAPISI IZ PORAJNJA

Osamdesete - zauvijek

Nesrećni narodi imaju svoje srećne decenije. Srećni narodi ih se ne sjećaju baš najbolje, jer ih budućnost još nije izdala
336 pregleda 4 komentar(a)
Džoni Štulić, Foto: Nacional.hr
Džoni Štulić, Foto: Nacional.hr
Ažurirano: 26.09.2016. 07:41h

Ovdje gdje živim, u Njemačkoj, osamdesete ne postoje. Kafane su preuređene, fasade okrečene. Novi hipermarketi su progutali prodavnice na ćošku. Poneka televizijska emisija se bavi reciklažom pop-kulture iz prošlog vijeka. O osamdesetim se govori sporadično, sa pomalo sažaljivim osmijehom. Na provincijskim radio stanicama puštaju katkad muziku „iz osamdesetih, devedesetih i hitove današnjice“. Prošlost se tako umiksava u nadmoćnu sadašnjost. Ljudi su blagonaklono podsmješljivi prema sopstvenim fotografijama na kojima najekstravagantnije frizure izgledaju ubjedljivo najgluplje. Svijet bez mobilnih telefona i interneta danas u Njemačkoj ima šarm Atlantide - fina sporedna priča, koju je vrijeme potopilo kao voda, priča u koju skoro niko više ne vjeruje, a ponajmanje oni koji su je proživjeli. Svi žele da budu savremeni. Prošlost je prošla.

Krenem li na moj jug stvar se potpuno obrne. Na autoputu Zagreb-Beograd-Niš ili cestom uz Jadran sve je na prvi pogled otprilike kao i u ostatku Evrope. Istočne i zapadne benzinske pumpe u miroljubivoj koegzistenciji. Sve moguće i nemoguće vrste automobila. Ali prvi znak da je putovanje na jug ujedno i putovanje kroz vrijeme stiže iz zvučnika. Najpopularnije stanice u svoj program umiksavaju veliku količinu nota iz osamdesetih. EKV, Azra, Crvena jabuka, Prljavo kazalište, Idoli, Film, Dugme, Oliver Mandić, Parni valjak. Ponekad čak i Leb i sol. Nadmoćna prošlost se ubrizgava nemoćnoj sadašnjosti.

Klinci oko mene, u autobusu, u bašti nekog restorana ili na plaži znaju svaki tekst napamet. Njihovi roditelji zagazili u petu ili šestu deceniju života takođe miču usnama, zvižduću, značajno se smijulje. Poneko i zapjevuši. Osjetim da je to istinski zanos. Ali u njemu nema samo nostalgije. Sjeta se pogrešno učitava, jugonostalgičarska namjera precjenjuje. Ustvari, emotivno niko od nas još nije prerastao osamdesete. Nama je po dvadeset ili trideset godina. Vršnjaci smo svojoj djeci.

Svijet je išao svojim tokom, a mi smo svim svojim istinskim bićem ostali u pretposljednjoj deceniji dvadesetog vijeka, kao siročad zaboravljena na pustom peronu, na koji više ne stižu vozovi.

Otkud taj skoro potpuni konsenzus u politički, etički i državno rascjepkanom prostoru, posvađanom na pasja usta? Šta je, uprkos svemu, zajedničko ljudima iz Rijeke, Tuzle, Vranja ili Budve? To su osamdesete (koje čvrsto stoje na ramenima sedamdesetih) - generacijski doživljene ili pak tradicionalno prenesene djeci. To je nesvjesni poligon zajedničkog emotivnog usidrenja. Naše osamdesete nam blistaju, na fonu krvavih devedesetih i pljačkaško-tranzicionih dvijehiljaditih kao zlatno doba. Može se reći i da smo tada bili mladi pa imamo onu lupu koja naknadno uljepšava. Međutim, sve generacije koje su uslijedile imaju sličnu mentalnu usidrenost - u vremenu koje nije njihovo. Pozitivne vibracije dopiru iz jedne mrtve decenije koja odbija da umre jer je u nama vezana u čvor.

Svakako, jugoslovenska muzička, književna i filmska scena tada je bila nadmoćna u odnosu na sve što je uslijedilo. Poslije Titove smrti komunisti više nisu bili u stanju da bitno ograniče slobodu, a šovinisti to još nisu mogli. U toj deceniji koja nas je ekonomski i politički lagano ali sigurno kuvala kao žabe, pa mnogi to nisu ni primijetili na vrijeme, desila se kreativna ekstaza.

Gledano u vremenskom retrovizoru, sve to izgleda kao čuvena „labudova pjesma“. Labudica Jugoslavija je pjevala umirući. Mi smo pjevali sa njom. Sve do početka devedesetih i prvih hitaca.

Dobro, ali kreativna snaga te decenije nije odgovor na pitanje zašto se ona petrifikovala u monumentalni obelisk našeg sentimenta, dok su decenije nakon nje ostale tek zli patuljci.

Stvar je, čini mi se, ipak jednostavna. Evo već treću deceniju nakon osamdesetih naš život ne produkuje i ne uživa kvalitet. Tu ne računam poneki procenat ratnih i tranzicionih profitera. Čak i oni koji su otišli dijele osjećaj uskraćenosti s drugovima koji su ostali.

Ekonomski, kulturni, sportski, politički i rodni pokazatelji su neumoljivi. Posle osamdesetih je na postjugoslovenskom području uslijedio civilizacioni pad. Čak i gradovi koji su prošli bez ratnih razaranja do danas nemaju snage da se resetuju i svoj urbani sistem do kraja dignu na savremeni nivo. Otud u očima stranaca balkanske kafane i ulice često liče na davno iščezle sokake i krčme u koje ih je djed vodio subotom da slušaju prenos fudbala. Retro-šarm je drugo ime za „komparativnu prednost zaostalosti“ što bi rekao jedan naš pokojni nacionalistički bard.

Utakmice Zvezda-Dinamo ili Partizan-Hajduk imale su očiglednu magiju, za razliku od današnjeg provincijskog bauljanja za loptom. Hazarski rečnik, Forsiranje romana rijeke, Nešto između. Partizan kod Jugoplastike. Klepton u Beogradu. Višbon Eš u Sarajevu. Između Sarajeva i Beograda sam jednom putovao „Olimpik Ekspresom“ za svega nekoliko sati. A sada ta pruga skoro i da ne postoji. Željezničke stanice su one iste, samo na njih jedva da stižu vozovi.

Samosvjesne djevojke što nam se u oskudnim kupaćim kostimima smiješe sa morskih fotografija postale su s vremenom zabrinute žene mrzovoljnih muževa. Neke od njih čak tu i tamo dirljivo puderom prekrivaju masnicu. Poneki bivši roker smiješi se sa lokalne šovinističke izborne liste. Tada pasionirani bogopsovači se sad mole u prvim redovima krcatih bogomolja. Turbofolk je pobijedio čak i tamo gdje ga zvanično preziru.

Rat i poratni porazi su ostavili ožiljke o kojima ne pričamo.

Eto, zato slušamo muziku iz osamdesetih. Čak i onu koju tada nismo slušali. Ona u nama kao u Pavlovljevoj štenadi aktivira refleksno lučenje lakih, pozitivnih emocija, jedinih koje sebi možemo priuštiti. U toj deceniji smo bili naivni, vjerujući u budućnost koje neće biti. I sada, kad nas je pritislo iskustvo, volimo tu svoju naivnost više od života bez iluzija.

Istorija je i drugim narodima namijenila sličnu sudbinu. Devedesetih sam Sulejmanu, hrišćaninu iz Damaska, u Ahenu pričao o osamdesetim u Jugoslaviji. Osvijetljeni plamenom sarajevske Vijećnice ili kasetnim bombama u Nišu, srećni trenuci iz osamdesetih su svima koji su u Sarajevu, Nišu, ili na nekom trećem mjestu imali koga da grle, izgledali kao lakonogo mjesečarenje.

Danas je došao red da Sulejman meni priča o predratnoj Siriji koja na njegove oči nestaje i pretvara se u mjesečarevu tužbalicu.

Zato osamdesete ne mogu da prođu.

Nesrećni narodi imaju svoje srećne decenije. Srećni narodi ih se ne sjećaju baš najbolje, jer ih budućnost još nije izdala.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")