Zalud sam dreždao na toj adresi, nemam pravih riječi da opišem koliko je seljački sajt Anastazije Miranović, modne kreatorke iz Bara.
I to seljački u jednom deagrarizovanom smislu, kao posljedica kako bi autorka rekla "istorijskih fluktuacija" selo-grad, koje su donijele nove vrijednosti i detronizovale bombonjeru kao estetski ideal.
Moraće čitalac sam da se uvjeri, a moje natuknice shvati tek kao apel nesretnog frustrova koji lagano ludi u zemlji gdje budale vode kulturu i politiku.
Preko tog sajta gospođa Miranović prodaje haljine, sa ili bez kamilavki, dušanki, toka i ostalog nacionalnog mobilijara kojim se diči kao vrtić u Lovćencu. I nema brige, neka prodaje AM svoje unikate, dabogda ih sve prodala, ali sa tom opskurnom veb prezentacijom itekako ima veze činjenica da je AM likovni kritičar, viši kustos i direktorka Uprave za zaštitu kulturnih dobara.
Ta zvanja za sobom povlače nivo vizuelno-tehničke pismenosti i ukusa koji očekujemo od kandidata prije nego mu povjerimo da čuva blago države stare hiljadu godina.
Sa druge strane, nikakav ukus nije nužan ako si diva sapunice u kojoj se dama srednje dobi osmjeli obući drečavi kombine, što gospođa Miranović, buni se ti čitaoče koliko god hoćeš - ipak nije.
Mali internet prozor pod kodnim imenom anastazijamiranovic.com otkriva mnogo. Koliko god tužan, to je portal koji srećnika vodi do srži kulturne politike. I zato pišem o njemu, skrećem pažnju na šund u srcu crnogorske državne strukture, znači uobičajeno se dosađujem.
No tu se javlja problem metoda. Kako kič dokazati širokim narodnim masama i ogaditi ga onima koji u njemu uživaju kao u vlastitom prdežu?
Mislim, iako vidim da sajt ne doseže estetski nivo pristojnog skladišta keramike, iako naslovna fotografija odiše lirskom notom kutije kosovskih pralina, ne mogu da budem siguran da će lokalni živalj naći vremena i shvatiti koliko je sve to gnusno, simbolički ofucano i po državu opasno.
Slično sam iskusio kad sam htio da pišem o poeziji ministra policije Gorana Danilovića - shvatio sam da su njegove kukumavke za Kosmetom, ženom i kafanom zapravo ono što većina ljudi misli da jeste poezija - nekrofilski omaž pjesnicima srpske moderne i manično nizanje rima dok sve ne postane fetiš i nesvjesna parodija.
Na sličan način, i da završim sa ovom digresijom, Miranović šeširima, šundom i nadasve likovnom aurom, ugađa sirotinjskoj viziji umjetnosti koja je veća što je više karnera, goblenskih ramova za ogledala, jonskih stubova od rigipsa i vujaklijske leksike. Umjesto da takav pristup bude grubo ismijan, on postaje lokalna mjera vrijednosti, između ostalog i zato što, jebi ga, Anastazija Miranović odlučuje šta je u ovoj zemlji likovni domet.
Da podsjetim, AM je čak bila nacionalna selektorka za Venecijansko bijenale, pa ako cijela jedna profesija ćuti, ko sam ja da prozivam interesnu mrežu kapilara koja vodi do toga da su slikari u Crnoj Gori sretni, a vedeta glavnog odobra DPS-a njihov selektor.
Zato mi sad treba nešto ubojito, nešto teže od sajta sa muzikom za lift na houmpejdžu. Treba mi citat. I to ne onaj od prošle sedmice kad je AM pojasnila kako se pejzaž Boke Kotorske “kultiviše” novogradnjom. Želim da me odvažni čitalac prati dalje i obećavam da ću ga narednim pasusom prenijeti u agregatno stanje Gvozdove koze koja sa proplanka gleda, recimo, Ovtočiće.
Umjetnik-nomad kreće ranjivim poljem aluzivnih konvulzija duha, spremnog na iskorak (u) sjećanja, zarad mentalnih prestrojavanja, uspostavljanja drugačijeg poretka permanentnih, kontinualnih odlazaka/dolazaka, u beskonačnom prisustvu nepromjenljive, tvrdoglavo dezorijentišuće stvarnosti.
To što si upravo progutao, velegrešni čitaoče, osim što je jezička bestijalnost, jedan je od načina na koji madam Anastazija stoji pred ogledalom praznoslovlja i malograđanskog bitka.
Ništa strašno. Da je ostala u dupku crnogorske likovne scene nesposobne da porodi čak ni pristojnu polemiku, boljela bi mene kičica za pokušaj da se u određeni memorijski i istorijski kontekst smjesti/izmjesti 'kapital' mnemografskih zapisa u amplitudi ličnih mentalnih migracija do specifičnih migracija mentaliteta.
Ali pošto je gospođa duboko zagazila u politički sistem ove zemlje, pa njen potpis aminuje šalunge po Boki, i to na lokalitetu Verige gdje su i Mehmedu II Osvajaču jednom zabranili gradnju, e onda tu šale više nema. Mora još jedan citat.
Ponosna sam što sam Katunjanka, što su mi đedovi i po ocu i po majci iz ovih krša, ali što sam i ja svoju đecu ovđe rađala, jer korijeni nam daju snage da idemo naprijed... Naprijed Crna Goro, koalicija na čijem je čelu Katunjanin Milo Đukanović je snaga i sigurnost koja vodi naprijed u sjutrašnjicu koja ima budućnost, koja se zove Evropska Crna Gora!
Bonus video:
