…Što ćete sa sobom, svojom savješću i svojom đecom, ako i u Crnoj Gori jednog dana osvane Vaskrs Mirjane Marković i bude ubijen neko od ovih sa potjernice? Stvarno, znate li vi što ste objavili? Ako ne znate, pođite do naše dokumentacije, uzmite komplete iz ’90, ’91. i ’92. Tada je svaka riječ u Pobjedi značila metak u nevina čovjeka, možda baš u vašu sestru, brata, zeta… Ukoliko i dalje mislite da su moje poruke surove, zamolite one koji su vam doturili poziv na linč da objedine sve spiskove antiratnih huškača iz ‘91… A onda, neka nas dvadesetak hiljada postroje po Ćemovskom polju. I strijeljaju, bez prava na suđenje i odbranu. Ko smo mi da remetimo vaše carstvo zemaljsko? A i bilo bi humanije od ovoga što ste uradili… (8. 9. 2007. godine)
Bio je ovo odlomak iz mog starog pisma kolegijumu državne Pobjede. Prvi, neuspjeli, pokušaj da zaustavim laži o vlasnicima Vijesti i njihovim porodicama. Prava hajka počela je dvije godine kasnije. Nikad nije prekinuta. I neće…
***
Petak je, 5. avgust 2016. godine. Hladno mi je ispred Višeg suda i pod ilinskim suncem. Hoće li oslobađajuća presuda, ipak, zauzdati goniče devet godina kasnije? I ne pomišljam da odluka normalnog sudije može biti drugačija.
I nije bila… Ali, u državi čija vlast ne uništava samo narod kojim vlada, nego mu još ubija i nadu da će ikad biti bolje, jedna sudska presuda ne može mnogo da promijeni. Život bez slobode propisan nam je u nekim drugim zgradama. Stotinu metara lijevo i desno…
Prvi put pijem kafu sa Milkom Ljumović i Bosom Tatar. I prvi put ne znam što da kažem. Gledam dvije preumorne žene dok razgovaraju sa rodbinom. Svi se oko njih nadvikujemo, a one tihe, kao da ne umiju da se raduju... Zato što su od početka znale da nijesu krive... I što je u ovoj unesrećenoj zemlji tako teško dočekati pravdu...
Ovo je tek poluvrijeme, reče neko... Znam, slijedi žalba... O presudi ne smijem. Nije pravosnažna. Kaže zakon pravne države. Da se krade i ubija, smije. Pravosnažno. I da se laže na gomilu. Kako smo svi isti. I vlast i opozicija. I režim i narod. I lopovi i oni koji o njima pišu. I lažovi i oni koji ih hvataju u laži... Ova je hajka i vođena s tim ciljem. Godinama. Uzalud. Nijesmo svi isti. Potvrdio je u petak Viši sud.
***
Neđelja je, noć. Pišem i pitam se hoće li vrhovni i specijalni tužilac, Ivica Stanković i Milivoje Katnić, stvarno da se žale Apelacionom sudu? Na što? Na to što su Žuta i Crna - stidim se i dok citiram - malo popljuvane u crveno-ljubičastom medijskom paklu? Hoće li se žaliti i zbog toga što je zet morao javnosti da objašnjava kako je baš on vozio taštu, nakon što je Vladina medijska perjanica objavila da je “viđena kod Plužina sa mlađim muškarcem”…
Kakve bismo osnovane navode još mogli naći u toj žalbi? Da Bose Tatar nije dovoljno izmrcvarena? Što je jedan infarkt prema velikim mukama bivše tužiteljke! One što je počela izviđaj na osnovu laži u Pobjedi. Odmah pošto je jednako profesionalno utvrdila kako mafijaši imaju principe. I to moralne!
Možda će u toj žalbi biti objašnjeno kako je ćerka gospođe Tatar uopšte ostala živa, nakon što je Vladin medijski brend objavio fotografiju zgrade u kojoj ima stan. Sa sve opisom sprata, ulaza, pogleda i drveta sa kojeg je snimano... Moglo se sa njega i na balkon...
A kakve veze ovo ima sa optužnicom? I te kakve! Da nije bilo medijske hajke, nikad se ugledne bankarke ne bi našle pred sudom. Zato što nije bilo ni krivičnog djela, ni krivice. Osim ako je zločin imati brata. Kojega ni horde hajka ča neće ućutkati. Tu je djelotvorno samo strijeljanje. Znam čovjeka 35 godina…
***
Hoće li stvarno biti žalbe - ne znam. Ali, jasno je čega neće. Ni Stanković ni Katnić nikad neće pokrenuti izviđaj o organizovanoj kriminalnoj grupi koja je šest godina vodila medijsku hajku protiv dvije bankarke, jednog brata, jedne televizije i jednih novina. Neće, jer znaju da ovo nije mala Budva. Nego velika Podgorica. Ko to kaže da krupne ribe plivaju samo u moru…
P.S. Život će biti hajka sve dok društveni odnosi budu rađali i omogućavali nepravdu, silu i vlast čovjeka nad čovjekom... Kao u neka prastara i divlja vremena, dušama ljudi vitlaju mračni životinjski nagoni, jezivo odzvanja urlik hajka ča i zavijanje pasa, animalni instinkti divljaju i kod ljudi i kod životinja, pa se smisao ljudskog postojanja sveo samo na jedno: život ili surova pogibija... („ Hajka “, Mihailo Lalić, odlomak iz kritike).
Bonus video:
