Kratija

Nadmudriti, nadglasati, nadigrati, nadgovoriti, nadilaziti... Kakva je to čovjekova nasušna potreba da nadvladava i preovladava? A zna li taj čovjek sebe da savladava? Pod plaštom demokratije, partitokratije, oligarhije cilj je uvijek isti - kako postati autokrata. Ne autokrata koji sobom ovladava već onaj koji druge prevladava. Kako postati natčovjek? Kako se deifikovati? Kako postati nadnaravan? To je čovjekova preokupacija. On sili da bi dobio, on otima da bi imao, on prevashodi da bi bio, on kaže da bi rekao. Da bi dobio više, imao više, bio više, rekao više. Njegovo prevashodstvo je njegova egzistencija. A ne zna li taj isti čovjek za divnu svezu, antitezu? Pusti da bi dobio, tihuj da bi rekao, opusti se čovječe, ti si onaj koji jeste.

Hodio je tako čovjek po svijetu s idejom o kratiji. Spremao je ispit za državnike. Pripremao se za javni istup. Besjedništvo, govorništvo, debata, mediji, ah, kako ga to silno uzbuđuje! Da iznese svoje mišljenje, svoj stav, jer on ga ima. I da ga čuju! I preporuče. U zbornicima je birao prva mjesta, za stolovima začelja, uvijek je imao riječ više. Ipak se treba nadgornjavati. Ah, tako sam moćan, nadmoćan, premoćan, JA sam JA, moje uvjerenje je duboko. Pričalo se o njemu, stekao je reputaciju kredibilnog. Ostvario je kontakte sa pravim ljudima. Telefon je zvonio, non-stop. Osnovao je čovjek svoju partiju, sve u cilju demokratije. Mesija, izbavitelj naroda. Dajte mi šansu, izvešću vas na pravi put.

Biću vaš vođ i pokazaću vam svjetlo. Hodite i poklonite se! Hodite i poklonite se! JA znam šta činim. Za državu, za narod!

Poslije napornog dana čovjek se vraćao kući. Na ulazu ga je dočekala mezimica Blataria, ona mu je bila žena i ljubavnica, saputnik i sapatnik, sestra i brat. Uspela mu se na nogu, zagolicala ga. To je bio njen način, tako mu je salutirala. Nasmijao se. Porodica ga je odavno napustila, s roditeljima nije govorio. Prijatelji, isključivo pravi ljudi, u pravo vrijeme, na pravom mjestu, sve u cilju demokratije. Zapalio je cigaretu, popio antidepresiv. Sveo se na jedan lorazepam dnevno. Šesta kafa bi ga zbilja dotukla. Grapu će malo kasnije. Nakupilo se mnogo smeća, pridružio ga je komšijinom, niko nije vidio. Večera su mu bili sinoćnji otpaci, podijelio ih je sa svojom dragom. Blataria je odšetala do kuhinje, imala je dosta posla. Trebalo mu je sunčeve svjetlosti, upalio je lampu. Pričalo mu se sa nekim, upalio je televizor. Ljupki glasić sa televizije ga je i uspavao. Virusi su se množili, u glavi, u srcu, u stanu. Ali nema veze, odijelo za sjutrašnji okrugli sto je čisto i opeglano. Ipak treba braniti domovinu! A onda je jedne noći, dok mu je Blataria šaputala na jastuku, usnio jedan čudan san. Šetao je Jelisejskim poljima sa Racom, najboljim drugom iz osnovne škole. Raco se inače opredijelio za mistični poziv. A i uvijek je bio nekako čudan! Nijesu se sreli godinama i jedino što zna o njemu je da službuje na Atosu. Šetali su i razgovarali. Pričao mu je prijatelj zadovoljno o svojoj partiji. Raco je ćutao. Pričao mu je o demokratiji. Raco je ćutao. Pričao mu je o pravim ljudima. Raco je ćutao. A onda je zaćutao. A Raco progovorio: ,,Prijatelju, uozbilji se! Nijesi ti više mali! Karneval u Veneciji je odavno završen!“ Izgovori to, a prijatelj se trže iz sna, znojem obliven. Ustade iz kreveta, otrese svoju ljubimicu sa sebe, odloži personu i sjeti se da ima posla u svom dvorištu, trava nije košena evo ima dvije godine. Te zamahnu revnosno. Vidje ga komšija onako radinog pa ga pohvali.

Te tako čovjek postade revolucionar svoje bašte. Partiju je raspuštio. Korovi, plijevljenje, zalivanje, umivanje, presađivanje, orezivanje, imao je previše posla u svom dvorištu. Blataria ga nije podržala, nešto joj tu nije pasovalo, napustila ga je. Kod prijatelja je izgubio kredibilitet, jer, računali su na njega. Sveo se na dvije kafe dnevno. Jutarnju je pio sa komšijom. Drugu, umjesto lorazepama. Demokrate je, ponekad, gledao na televiziji.

Autorka je profesorica italijanskog jezika, prevoditeljica, književnica