Pjevački ekskurs Filipa Vujanovića jedna je od onih smiješnih stvari koje te gađaju pravo u stomak gdje se opet javlja pitanje - treba li se ovome smijati?
Ovog puta, apsolutno da, i premda su Vujanovićevu karijeru obilježili neobjašnjivi gafovi, sad je pokazao koliki je vezir u birtiji i meni je zadovoljstvo da konačno spoznam dubinu karasevdaha unutar jednog našeg političara. Pa makar taj političar bio propali političar, opet je lijepo vidjeti krizu mimike koja je nastupila dok se gradio ranjenim ljubavnikom.
Gotovo čovjek pomisli da se Vujanoviću sve skupilo, sve čime su ga godinama šikanirali u političkom životu, pa je prosto u sevdahu pronašao spas. Te večeri na Bosforu umilni glas Rožajca Nena Murića otključao je posljednju fioku smisla iz koje je izašao predsjednik Vujanović lud od ljubavi, spreman do sabaha glavu da izgubi prije no srdašcu da zakine merak.
Jeben snimak, svakako, lijep i dirljiv, meni je uljepšao vikend, jer nakon svega, lijepo je vidjeti čovjeka koji pjeva o ljubavi. Pa makar pjevao falš. Baš zbog toga što ne umije da pjeva, valja odati priznanje Vujanoviću, ali ni tu nije kraj.
Ipak smo na Balkanu i bilo bi nepošteno ne hvaliti tajming i politički rezon. Em Stambol, em dertum, pa još na Hajneove stihove koje je preveo značajni srpski pjesnik. Ne postoji izvedba koju bi jedan balkanski državnik morao prije da ima na repertoaru.
Nije isto kad političar pjeva Mitra Mirića i velikana njemačkog romantizma. Ima tu razlike i lijepo je što je Vujanović ispao čovjek od stila i lektire, u nekoj virtualnoj muzičkoj paraolimpijadi gdje Dodik nastupa kao Tarmi Rićmi a Ivica Dačić deklamuje poznog Halida B. Dakle, opet se Vujanović pokazao kao suvi gospodin i ko mu se god sprda moj je neprijatelj.
Ali raja traži uvijek najgore u čovjeku, umjesto da podrži emotivnu emancipaciju lokalnih mučenika na funkcijama. Da im pomogne da budu manje agresivni i drski. Ipak živimo u državi đe je norma da se politikom bave namrgođeni mužjaci između 45 i 60 godina. Takvi obično kolo vode. Pa se recimo i mladice poput Alekse Bečića doimaju đedovima. Jeziv je rasadnik partijskih klonova koji su stariji i mudriji od svojih uzora, i to je već veliki problem cijelog društva u kojem se političari rijetko a ružno smiju.
Nedavno sam gledao TV nastup mog omiljenog mlađeg političara Milana Kneževića na Atlas televiziji kod atraktivne koleginice Podlesnik. Poput strašnog Alije Đerzeleza koji bješe junak da se zaleti na vod sejmena, no bez sreće u cifranju i slatkom tolkovanju, nesretni se Knežević sav sjebao sa nekakvim indigo koktelom u rukama i kanapeima koje je morao da kuša.
Gromoviti borac protiv tiranije, pred mojim očima, na jednoj tajkunskoj televiziji, privio se kao slabovida beba koale uz iskusno krzno profesora Koprivice koji je dominirao svojim pjevačkim umijećem i seljačkim šarmom.
E to je realnost, Dragan Koprivica je etablirani TV zabavljač, što možda i ne mora da čudi u zemlji u kojoj je Ivan Maksimović postavio standard zabavnih emisija.
Nego, odlutao sam previše. Poenta je da su političari ljudi, da je lijepo vidjeti ih kao ljude. I da je predsjednik Vujanović ponekad vrlo smiješan i emotivan. Zbog svog trapavog ali iskrenog nastupa može biti samo na dobitku. Ali njemu ionako više nikakav dobitak ne treba. Iz njegovog primjera možda drugi nauče, da je nekad politički isplativo izgledati ranjiv i smeten, jer to kod ljudi stvara simpatiju.
Balkanski glasači ionako po vascijeli dan zure u razne konteste pjevanja, slušaju dobre i loše amatere, tako da su Vujanović, Dodik, Dačić i ostali pogodili u centar podsvjesne želje rulje da se svi problemi riješe u muzičkim rijalitijima.
Naravno da je sve to laž i prevara, ali ponekad, recimo kada Filip Vujanović zaigra ramenima u stolici i namjeri da izvuče vioki ton, kad pusti vibrato da ga vodi kroz taj metafizički slalom tuge, podsjećajući čak pomalo i likom na Muharema Serbezovskog, pukne nešto pred našim očima kao iskonsko i veličanstveno ludilo kojem mogu samo da skinem kapu i kažem - aferim!
Bonus video:
