STAV

Sto godina od uspostavljanja Jugoslavije

Ili Za šta smo sve ostali uskraćeni od "akademske elite"
2033 pregleda 9 komentar(a)
Kraljevina Jugoslavija, Foto: Wikipedia
Kraljevina Jugoslavija, Foto: Wikipedia
Ažurirano: 26.12.2018. 07:18h

Jugoslavija je bila i ostala fenomen koji je neopravdano izostavljen iz intelektualne debate u Crnoj Gori. To nas svakako ne smije čuditi, jer je pitanje da li uopšte postoji akademska elita. Ovom prilikom valja ukazati, nažalost samo u tezama, na istorijski, društveno-politički i ekonomski aspekt Jugoslavije i njenog uticaja na današnju državu.

Jugoslavija je kao ideja bila refleks ili potreba za napuštanjem feudalnog poimanja države i društva, sa težnjom da se uhvati korak sa zapadnoevropskim tokovima nastanka velikih nacionalnih država.

Iako su tvorci bili svjesni plemenskih, geografskih ali i državnih specifičnosti naroda (prije svega se misli na Crnu Goru i Srbiju), Jugoslavija je bila odgovor na kosmopolitske težnje onih najumnijih.

Nažalost, samo uspostavljanje prve Jugoslavije, usljed uspona i pada velikih sila, strahovitog stradanja stanovišta ali i sukoba dvije krune, pratio je ozbiljan demokratski deficit (sa današnje distance).

Istrage ili „kopanje“ po prošlosti predstavnika crnogorskog parlamenta i njima povezanih akademskih i medijskih „gromada“, a svjedoci smo njihovog intelektualnog i patriotskog kapaciteta, jedino doprinosi daljoj polarizaciji u društvu. Interes im je da zamaskiraju sopstvenu nesposobnost u rješavanju gorućih životnih problema.

Između ostalih i onih problema notiranim u nedavno objavljenom istraživanju Monstata, koji nam je ukazao na nikad veću nejednakost i poražavajuću činjenicu da je svako treće dijete u riziku od siromaštva. Nakon svega desetak godina perioda krhke Kraljevine SHS, Aleksandar ukida Ustav, briše imena tadašnjih pokrajina, reorganizuje državnu uprava uspostavljajući devet banovina i mijenja naziv zemlje u Kraljevinu Jugoslaviju.

Ovo je prvi pokušaj stvaranja jugoslovenstva i jugoslovenske nacije - koji nije imao šansu zbog izraženog nacionalističkog osjećanja oličenom u nacionalnim partijama Slovenaca, Srba i Hrvata, ali i svesrdne podrške spolja.

U procesu uspostavljanja socijalističke Jugoslavije, a u jeku II svjetskog rata, javljaju se prve sistemske protivrječnosti. Iako je taj period prožet međuvjerskim, međunacionalnim/etničkim sukobima i zvjerstvima, računalo se da će revolucionarna ideja prevladati.

Zastava SFRJ

Postojalo je različitih gledišta kako bi trebalo da izgleda ta država - tada je došlo do podjele na one koji su podnijeli najveći teret tokom NOR-a, i onih koji su čekali ishod rata.

Te podjele su se odražavale i na samo viđenje karaktera buduće države. Oni koji nijesu bili toliko aktivni na ratištu zalagali za labaviju, ugovornu saveznu državu; dok su se drugi zalagali za unitarnu tvorevinu.

Na kraju, kako se nijesu mogle pomiriti protivrječnosti, socijalističku Jugoslaviju je karakterisala centralna izvršna vlast, a svi narodi su dobili svoje granice, visok nivo autonomije koji je označio samostalniji kulturni razvoj.

Tako da se u samim počecima mogu naći uzroci raspada Jugoslavije, ali i objašnjenje karaktera sadašnjih stranačkih elita. Potreba za širenjem autonomije rezultirala je smjenom Rankovića, tj. slabljenjem ozbiljne službe državne bezbjednosti, a jačanjem republičkih filijala. Takođe dok je u zapadnom dijelu Jugoslavije glavnu riječ imala inteligencija, na istoku (CG-SRB), komunistički botovi i četnički elementi dolazili su u prvi red. Očito da ideja jugoslovenstva nije bila dovoljna jer su Jugosloveni nestajali začaureni u svoje plemenske zajednice.

S druge strane, moguće je pratiti ozbiljan skok od jedne ratom razorenom zemljom do ozbiljne države sa veoma zanimljivim ekonomskim pristupom. Uvođenje samoupravljanja, tj. podruštvljavanja, označilo je ekonomski pristup između planske ekonomije karakteristične za nekadašnji SSSR i kapitalizma. Iako je poznavala sve oblike vlasništva, društvena svojina je bila dominantna.

Samoupravljanje je bio pokušaj da se ostvari koncept neposredne demokratije, na način da su radnici kroz radničke savjete bivali uključeni u procese donošenja odluka. Polagala se pažnja struci, posebno tehničkim naukama, koje su u industriji imali posljednju riječ.

Taj koncept se može razumjeti i kao refleks položaja u areni međunarodnih odnosa u kojoj je Jugoslavija zagovarala vanblokovsko djelovanje ili „treći“ put. Ekonomska stagnacija posljedica je činjenice da jugoslovensko društvo nije bilo spremno za samoupravni sistem, jer se radilo o ozbiljnom feudalnom i agrarnom nasljeđu sa niskom političkom kulturom, tj. spremnosti na reforme.

Veoma izraženom neravnomjernom regionalnom razvoju pogodovale su i stalne tenzije između namjere da partija zadrži kontrolu s jedne i pokušaja da se očuvaju samoupravni odnosi s druge strane, tj. koncept neposredne demokratije. Partija je pobijedila.

Najveći udarac Jugoslaviji zadat je kulturnom i vaspitno-obrazovnom decentralizacijom. Kako nijesu postojali centralni obrazovni programi, sve republike, a unutar tadašnje SR Srbije (AP KiM i SAP Vojvodina) su dobile mogućnost da razvijaju sopstvene programe i zapravo tu leži ključ raspada Jugoslavije.

Umjesto zajedničkog programa kao osnovnog integrativnog faktora, naprijed iznijeto je rezultiralo buđenjem konzervativnih i nacionalno-fašističkih-četničkih frakcija unutar komunističke partije; ekonomska stagnacija i organizaciono ustrojstvo zemlje se iskoristilo za secesionizam (inače veoma upitan ako se obrati pažnja na čl. 5, Ustava iz 1974) i podjelu ozbiljnog društvenog bogatstva SFRJ.

Zato se vodio rat u bivšoj Jugoslaviji - dovoljno je pogledati strukturu vlasti država nasljednica. U Hrvatskoj su fašisoidni elementi na vlasti; u Srbiji četnici, BiH koalicija radikalnih islamskih elemenata i četnika, dok su u Crnoj Gori komunistički botovi.

Ovi potonji su za nas posebno interesantni. Kako se radi o grupaciji bez državne svijesti ili ideologije, vođeni su isključivo partijskim interesom. Karakteriše ih sve prisutnija nestručnost i nesposobnost da riješe nagomilane društvene izazove od javnog interesa - zdravstvo, obrazovanje, zaštita životne sredine.

Pomenuti su kratak put prešli od velikosrpskog oruđa i vremena dok su im i Karadžić i Bećković bili omiljeni pisci, do neoliberalnih žiro-račun Crnogoraca. No, ako znamo istorijske događaje i razumijemo kontekst, uvidjećemo da se ovo već dešavalo. Naime, marta 42. zelenaši i bjelaši lako su dogovorili zajedničku borbu protiv partizana. Državna ideologija je kod nas nestalna kategorija, država je sredstvo za ostvarivanje partikularnog interesa kaste polutana, pa je moguće u nešto manje od tri decenije pokopati svo nasljeđe socijalističkog samoupravnog sistema, a onda u sumraku njihovog djelovanja podići spomenik J. B. Titu.

Ne smije se zanemariti da ovu kastu polutana upotpunjuje znatan dio opozcije i veći dio civilnog sektora (nažalost!). Naime, i jednima i drugima odgovara sadašnji kontekst jer oni i njima povezani pojedinci veoma ugodno žive, dok 80% radno sposobnih prima polovinu prosječne neto zarade. Pred današnjim građaninom stoji znatno teži izazov nego ljeta 41.