Da prošlog petka poponoći nijesam zaboravila da isključim televizor, ne bih znala čime nacionalni javni medijski servis vikendom budi gledaoce. I da me ko pitao, rekla bih - muzikom, prognozom vremena, stanjem na putevima, receptom za ručak. Palo bi mi na pamet još koješta, ali Predsjednik sigurno ne... Sve dok u 06.00 nije grunuo:
- Crna Gora je, uprkos ogromnom uplivu novca i uticaju sa strane u dešavanjima iz 2016, izašla kao pobjednik?!
Zar opet državni udar, još se ni onaj prvi nije o’ladio... Vratim nazad, dobro je, država nam je na sigurnom. Samo sam ja onako bunovna prečula da se radi 2016-oj... A i da jeste bila napadnuta, Predsjednik to ne bi znao. Prošli put se tek sjutradan nakačio na portale...
***
Nakačila sam se i ja sjutradan na reprizu intervjua, živo me zanimalo koga je to Crna Gora pobijedila... Petinu svojih stanovnika koji su tada podržavali Demokratski front? Zajedno sa drugom petinom kojoj se politika DF-a ne dopada, ali joj ne pada na pamet da njegove lidere zbog toga treba stavljati u zatvor... Sad obje petine znaju da su tog 16. oktobra, i u svim narednim danima do današnjeg, tom “pobjedom” do nogu potučene sve savremene pravne norme, a posebno one moralne iz tradicionalnog crnogorskog društva. I pamte, tome se makar nadam, kako je isti scenario korišćen u sličnom montiranom procesu 1994. godine.
I tada su lideri jedne nacionalne partije optuženi da su organizovali udar na državu. I da su htjeli da proliju krv do koljena. I zaviju Crnu Goru u crno. Razlika je samo u tome što su žrtve akcije Lim zvjerski mučene. I to tako monstruozno da, osim Ibrahima Čikića, niko nije smogao snage da opiše na što su bile spremne tadašnje pobjedničke zvijeri.
***
Kreatori i izvršioci tog zločina iz ratnog doba nikad nijesu izvedeni pred sud. Ovi mirnodopski nadaju se sličnoj sudbini. Zato je u prvoj ofanzivi udarene države poginulo državno tužilaštvo. I postalo predmet sprdnje, što zbog medijskog epski nadahnutog činjeničnog opisa krvi do koljena, što zbog direktnog prenosa cijelog procesa.
Ovo što već godinu gledamo istovremeno je i direktan prenos sahrane crnogorskog sudstva. Koje je pristalo da mu jedini pouzdani svjedok bude osuđeni ubica, profesionalni švercer i saradnik bar jedne strane službe...
***
Uprkos tom očiglednom porazu, predsjednika ne napušta pobjednički duh. Sad kad su svi problemi riješeni, država “ima odgovornost u obnovi autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve... i time se bavi”. Kako? Tako što je crnogorska vlast 30 godina na sve moguće načine - politički, graditeljski, finansijski i nadasve katastarski - forsirala nevjerovatan uspon Srpske crkve. Trgujući sve to vrijeme sa srpskim mitropolitom, zbog čuvanja novca i moći na svjetovnoj i duhovnoj strani. Ubijajući - drugi put u istoriji - Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Obnovljenu prije četvrt vijeka pred skoro 15.000 Crnogoraca.
***
Tek sad, kad je ta crkva spala na dvije-tri stotine vjernika, za Predsjednika je “autokefalnost CPC neupitna”. A bila je više nego upitna dok se Služba svojski trudila da vladiku Antonija rastavi ne samo od vjernika, nego i od života.
O čovjeku koji je još davne 1954. bio predložen za crnogorskog mitropolita, a izabran drugi kojega je komunistička vlast smatrala “mnogo podesnijim za saradnju”, ova ista depeesovska vlast javno je saopštavala monstruozne laži.
Toliko su bezočno lagali, da je Antonija Abramovića - istina posthumno - od njih morao da brani srpski patrijarh Pavle lično. Odajući mu javno priznanje za spašavanje Pećke patrijaršije u Drugom svjetskom ratu.
***
Naš predsjednik sad tvrdi kako su mu “vrlo svježa sjećanja na devedesete godine”.
- Jugoslavija je krenula zlim putem tako što su se pokušavala uređivati prava i položaj manjina u drugim državama. Radila je to tada Srbija, radili su i drugi - dobro je zapamtio.
Ali se ne sjeća kako je lično u tim drugim državama htio da uređuje prava - većinskih naroda. Dajući tako izuzetan doprinos zlom putu Jugoslavije...
Znam, zaludnja je ova borba protiv aMNEzije, ali jače je to od mene:
“Ovoga puta ćemo završiti zajednički život sa njima i raskinuti sve kontakte, nadam se za sva vremena... Granice sa Hrvatskom ćemo povući pravednije i logičnije nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi... Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko”...
Na 27. godišnjicu tog sramotnog pohoda, ta vrlo svježa sjećanja stala su u jednu rečenicu: “Srbija je izašla sa dosta ozbiljnom hipotekom iz onog vremena raspada raspada Jugoslavije”?!
Dobro je što Crna Gora nije...
***
Dobro je i što Predsjednik više nije “pristalica mjera zabrane ulaska određenih pojedinaca u Crnu Goru, tako se daje značaj marginalcima”. Bilo bi još bolje da jednom od tih marginalaca lično nije predao - Njegoševu nagradu.
A najbolje je što ga “ne iznenađuje ponašanje lidera prosrpske opozicije u Crnoj Gori”. Nijesu u stanju “da se nametnu biračkom tijelu do mjere da bi iole značajnije participirali u realizaciji zvanične državne politike”. Živa istina, na posljednjim parlamentarnim izborima Front je imao dvocifren procenat, a za ulazak u Vladu treba tri-četiri posto...
Zašto nijesu u stanju da se nametnu? Zbog toga što “pokušavaju sebe da predstave žrtvom i najuspješnije to rade u Beogradu”. Logično, depees nikad nije izigravao žrtvu u Beogradu. Nego žrtvu Beograda, zato i jeste još na vlasti...
Na toj mantri planira i da se održi...
P.S. Predsjednik je bio veoma “nezadovoljan angažmanom ljudi koji imaju nesumnjivo potreban obim znanja, moralni i intelektualni integritet, da se bez ikakve inicijative sa političkog vrha uključe u tumačenje određenih istorijskih ili aktuelnih procesa”... Koliko se sjećam, mnogi su se uključivali. Imali su više nego potreban nivo znanja, plus moralni i intelektuani integritet. I pokušavali da tumače istoriju i sadašnjost. Sve dok im glave nije došla inicijativa s političkog vrha...
Bonus video:
