Ubjedljiva pojava milijardera Donalda Trampa u predsjedničkoj trci u SAD dočekana je i sa užasom i sa ushićenjem. I dok njegova predizborna kampanja, koju povremeno ismijavaju, nastavlja da broji uspjehe, stručnjaci pokušavaju da nađu neki istorijski ili strani prototip koji može osvijetliti ovaj fenomen. I mada ni jedno poređenje ne može biti do kraja kompletno, ispada da je najsrećniji prototip - Silvio Berluskoni, italijanski medijski magnat koji je proveo tri mandata na mjestu premijera te zemlje. A to nije ohrabrujuće.
Razumije se, Berluskoni i Tramp imaju neke površne sličnosti, uključujući nekoliko brakova i generalno vulgaran stil. Ali glavne osobine - i najviše zabrinjavajuće - koje dijele su sposobnost da prodaju rog za svijeću, spremnost da izgovaraju drsku laž u jurnjavi za prisustvom u javnosti i prednošću, kao i tendencija da napadaju kritičare s ciljem da ih natjeraju da ćute.
Berluskonijevim političkim platformama, pa čak i njegovoj osnovnoj ideologiji, uvijek je nedostajalo dosljednosti. U vrijeme svojih uspješnih kampanja je govorio šta treba da bi dobio glasove; tu je taktiku koristio tokom tri mandata i radi formiranja koalicija. Jedina tačka njegovog dnevnog reda bila je zaštita ili unapređenje sopstvenih poslovnih interesa. Tramp je do sada slijedio tu strategiju, govoreći šta god samo da dobije još jedan glas. Pitanje je kolika bi bila cijena sličnog ponašanja ukoliko bi on dospio u Bijelu kuću. Sistem kontrole i ravnoteže, ustanovljen Ustavom SAD, ima neprevaziđen potencijal da preduprijedi poremećaje u bilo kojoj od postojećih grana vlasti. Ipak, manipulisanje javnim mnjenjem u okvirima bilo koje demokratije predstavlja moćno oružje, a Tramp, kao i Berluskoni, tim oružjem vlada bolje od ostalih.
Berluskonijevi najveći uspjesi - naročito u mandatima od 2001-2006. i 2008-2011. (bio je premijer i 1994-1995) - oslanjali su se na manipulacije u medijima i javnom mnjenju. I mada je Italija poznata po niskom stepenu povjerenja u vladu, njeni su se građani dobrim dijelom pomirili sa idejom da praktično svaka javna ličnost ima i svoje (sebične) interese, Berluskoni je uspio još više da otupi javnu svijest. Na neki način je ubijedio Italijane da je s njihovom eknomijom sve u redu i to je ubjeđenje nastavljalo da živi čak i na talasu globalne ekonomske krize 2008. godine, kada je situacija bila potpuno suprotna. Pod njegovim rukovodstvom Italija je izgubila mnogo godina tokom kojih je njena vlada morala da sprovodi važne reforme.
Kako je to pošlo za rukom Berluskoniju? Uglavnom korištenjem pošalica, laži i osmijeha. Kada to nije bilo dovoljno, pribjegavao je zastrašivanju, uključujući podizanje tužbi za klevetu.
U stvari, samo se nekoliko medijskih magnata u istoriji - a Berluskoni je imao glavne komercijalne kanale Italije i nekoliko dnevnih novina (direktno ili preko porodice) - tako slobodno koristilo sudskim postupcima po tužbi za klevetu kako bi ućutkao novinare i druge kritičare. Poznati italijanski pisac i borac protiv mafije Robreto Savijano nazvao je Berluskonija “mašinom za pravljenje blata” koja će od glave do pete politi i isprljati svakog ko se usudi da mu stane na put. (Iskusio sam na sopstvenom primjeru: kao urednik The Economist-a, bio sam objekat dvije tužbe za klevetu od strane Berluskonija).
Sve te taktike moguće je naći u Trampovom arsenalu. Agresivan je prema svojim oponentima, posebno medijima. Tokom čitave svoje poslovne karijere često je pribjegavao zakonima o kleveti. Izjavio je da će u slučaju pobjede na izborima težiti kontroli i kritici medija. A tu poruku šalje posredstvom šale i osmijeha. Kao što je pokazao Berluskoni, kada je stanovništvo razdraženo ili razočarano, kao što je to danas većina u Americi, ovaj pristup može biti veoma efikasan - i to na duže staze.
Neki stručnjaci koji su upoređivali Trampa i Berluskonija, primjećuju jednu razliku između bombastičnih milijardera: prema njihovim riječima, Berluskoni je, u krajnjem, stekao neki šarm i mnogo veće poslovne sposobnosti. Ta ocjena nije suviše velikodušna prema Berluskoniju - zbog nje se može steći utisak da Tramp nije tako opasan kao njegov italijanski prototip.
A realnost je takva da, mada Berluskoni definitivno ima svojevrsnog šarma, rastući broj pristalica Trampa, po svemu sudeći, u njemu nalazi izvjesni šarm, čak i ako je on manje primamljiv. I više od toga, mada Berluskoni, nesumnjivo, ima sposobnosti za biznis, on je, kao i Tramp, na svom putu mnogo puta hvatao krivine. Veze najbližih Berluskonijevih saradnika i prijatelja sa različitim klanovima italijanske mafije dobro su dokumentovani. Ipak, sve ovo nema neke velike važnosti s tačke gledišta današnjih posljedica po SAD. Važno je to što je Tramp, kao i Berluskoni, bezosjećajan i spreman da pribjegne bilo kom sredstvu da bi dostigao svoje sebične ciljeve. Uzimajući ovo u obzir, potcjenjivati Trampa bila bi velika greška; on će se uvijek pokazati jačim, klizavijim i elastičnijim nego što se očekuje. Jedini način da se izbjegne katastrofa na nivou Berluskonija - ili još gore - jeste nastaviti kritiku na njegov račun, ukazivati na njegove laži i natjerati ga da odgovara za svoje riječi i djela, ne obraćajući pažnju na uvrede ili prijetnje kojima se on baca na svoje kritičare.
Isuviše veliki broj Italijana slijegao je ramenima u odgovor na laži i neuspjehe Berluskonija, računajući da će uskoro otići i da neće stići da načini ozbiljnu štetu. Ali on nije otišao i nanio je velike gubitke. Sjedinjene Države ne mogu sebi dozvoliti takvu grešku. Cijena slobode je, kako vole da kažu Amerikanci, neophodnost da se stalno bude na oprezu. I u suprotstavljanju Trampu ne smije biti nikakve popustljivosti.
Bonus video:
