NEKO DRUGI

Švajcarski kukovi

Kako vidimo, blistavo obećanje o Švicarskoj nesumnjivo je bilo lažno. Švicarska nije došla, ostala je tamo gore u Alpama, gdje je oduvijek bila, a nakon što nas je kapitalizam prožvakao i ispljunuo, nemamo iluzija da će se ikada spustiti u naše krajeve
85 pregleda 2 komentar(a)
Švajcarska, Foto: Reuters
Švajcarska, Foto: Reuters
Ažurirano: 08.03.2016. 08:48h

Prkosno podignutog kažiprsta, Šime Đodan je pred prve višestranačke izbore najavio kako će za pet godina Hrvatska biti Švicarska. Prošlo je otad više od pet puta po pet godina, cijelih pet komunističkih petoljetki, i nije se mnogo dobroga u međuvremenu dogodilo.

Đodan je umro, a ni Hrvatska se ne osjeća najbolje. U domovini 2016. nije ni za dlaku bolje nego 1990. Dapače, jednako je zapravo kao u veljači 1916., prije točno stotinu godina, kad je Tin Ujević u jednoj od najvažnijih pjesama naše književnosti napisao:

O Bože, Bože, sjeti se / svih obećanja blistavih / što si ih meni zadao./ O Bože, Bože, sjeti se/i ljubavi, i pobjede / i lovora i darova./ I znaj da Sin tvoj putuje / dolinom svijeta turobnom / po trnju i po kamenju,/ Od nemila do nedraga,/ i noge su mu krvave,/ i srce mu je ranjeno.

Kako vidimo, blistavo obećanje o Švicarskoj nesumnjivo je bilo lažno. Švicarska nije došla, ostala je tamo gore u Alpama, gdje je oduvijek bila, a nakon što nas je kapitalizam prožvakao i ispljunuo, nemamo iluzija da će se ikada spustiti u naše krajeve. Potvrdio je to i novi ministar zdravlja Dario Nakić kad je prošli tjedan kazao: "Tko želi bolji kuk, otići će u Švicarsku, u privatnu kliniku, i to napraviti."

Zanimljivo je staviti Đodanove i Nakićeve riječi o Švicarskoj jedne do drugih. Četvrt stoljeća je prošlo između dvije izjave dvojice hadezeovskih uglednika, prve idealističke i poletne, a druge cinične i obeshrabrujuće. U četvrt stoljeća, kako se čini, uspjelo nam je krvavih nogu proći samo kratku udaljenost od nemila do nedraga. Ujević bi bio zadovoljan: "Svakidašnja jadikovka" ima stotinu godina, a ni dana nije ostarjela. Jeste li se i vi možda osjetili poraženo i zgađeno slušajući Darija Nakića? Meni je bilo grozno, gore možda nego od ijedne gluposti koju je ijedan novi ministar blebnuo, a naslušali smo se, znate i sami, u zadnja dva mjeseca koječega.

Ostaćemo crna zabit

"Tko želi bolji kuk, otići će u Švicarsku, u privatnu kliniku, i to napraviti", okrutno nas lišava nade da će ovdje ikada biti bolje, neizravno poručuje kako ćemo zauvijek ostati smrdljiva, crna zabit, ustajala, malarična močvara na rubu Starog kontinenta. Naši su europski snovi mrtvi, pokopane su žudnje i obećanja iz Đodanova doba, mi u Hrvatskoj nikad nećemo imati ni liječnike i sestre, ni medicinsku tehnologiju za prvorazrednu zdravstvenu skrb kakvu uživaju stanovnici bogatih zemalja.

Užasno je tako nešto čuti, ali opet, ima i jednu dobru stranu. Otvara nam mjesta za veliku uštedu u državnom proračunu. Jer, razmislite, ako za složeniji medicinski zahvat valja otići u inozemstvo, koju nam, da oprostite na izrazu, pizdu materinu treba Ministarstvo zdravlja? Umjesto Ministarstva zdravlja, na zidu u Banskim dvorima valja ostaviti samo jedan bijeli ormarić s prvim zavojem, bocom čistog alkohola i kutijicom aspirina, tek za prvu pomoć, točno onoliko koliko dobijete za osnovnu zdravstvenu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

Ako će ministar Nakić samo prosljeđivati pacijente u Švicarsku, mi ustvari ne trebamo ministra Nakića. Novac od ministrove plaće i od plaća svih drugih u Ministarstvu zdravlja na Ksaveru pravedno i pošteno bi, po mom mišljenju, bilo proslijediti nekim švicarskim liječnicima i sestrama koji su nam neizmjerno korisniji.

Ma, Jozo, jesi li to ti?!

Ne bi to, na kraju krajeva, bilo ni nepatriotski. Koliko se naših zdravstvenih radnika, hrvatskih liječnika i sestara u posljednjih dvadeset pet godina zaposlilo po švicarskim bolnicama, hrvatski novac sve češće opet završava u hrvatskim džepovima. Ostavljamo pare zemljacima koje neočekivano srećemo u ambulantama i operacijskim dvoranama Sveučilišne bolnice u Zürichu. Naše gore list lijepo se iznenadi da ste baš njemu došli pod nož.

"Jozo! Ma, Jozo, jesi to ti!?!" oduševljeno zaviče neurokirurg prepoznajući napola omamljenog pacijenta na ležaju. "Jesan, a ko pita?" upita onaj odozdo snenim glasom. "Ja!" kaže liječnik, spuštajući načas zelenu papirnatu masku. "Jure pokojne Matije Radeljušine." "O, Jure, ti si", kaže pacijent sklapajući oči i, prije nego što padne u nesvijest, još samo stigne šapnuti: "Kakvi su ti kumpiri?" U četvrt stoljeća između Đodana i Nakića HDZ-u je zaista uspjelo napraviti jednu sretniju i berićetniju Hrvatsku, ali ne ovdje, već preko granice. Pametne i školovane šaljemo u tuđinu, u Njemačku, Švicarsku, Italiju i Francusku, i uskoro ćemo u zemlji naših djedova ostati samo mi, Hrvati treće i četvrte klase.

Ološ i talog našega drevnog naroda. I kad jednom neumitno pokrepamo, a moglo bi to biti od gripe ili prehlade, jer uskoro ni za liječenje najbezazlenijih bolesti nećemo imati, nitko za nama neće plakati.

(Slobodna Dalmacija)