Previše je tu godina. Za onaj tresak vratima za spakovanim koferima. Sidro me okovalo. Da, baš ono koje sam s radošću spustila razdragana i mlada pod ovo parče neba. A tu je moj grad, moje rijeke, ovjerila sam toliko puta ove staze kojima sam koračala sretna. Tabajući svaku stopu ljubavlju, da svojoj djeci ostavim putokaze. Dobre. Poštene. Vaspitavana na pionirskoj zakletvi, brižljivo definisanim moralnim normama. Nekadašnji lučonoša, vječiti altruista, antikvar dobrote.
Volim svoju zemlju. I dalje. Ja tako volim. Iako je sve manje prepoznajem. Iako nižem noći besane od tuđeg licemerja. Iako pred svakom nepravdom zadrhtim kao da je prva. Iako bih često suzama mogla natopiti onaj ruzmarin na balkonu. Iako sve više postim u bezdanima svojih zabluda. Stečenih, već punoljetnih. Izmiješanih sa nespremnošću da nakalemim neka nova pravila.
Da, grešna sam. Ljubav mi nije bila saveznik. Razbaškarena, uljuljkala me, ostavila bez odgovora na pitanja najvažnijih bića, uskraćenih za onu neophodnu crtu praktičnosti, koja samonikla jedino može da raste. A pravdam sebe. Generacijom koja je rađala i odgajala u ratnim godinama. Nemaštine. Bonova. Dugova.
Za jedne. Godinama koje nam danas, poslije dvije decenije preživljavanja, zadaju najjače udarce na razmeđu puteva na kojima se na jednim siromašilo, a na drugima bogatilo do bestiđa.
Da li “neko to od gore vidi sve..”. Da li će osvijetliti neki novi horizont, baš ovdje, među ovim ukliještenim, napaćenim brdima. Alhemija nade i života.
I eto, večeras iznova dječije naivno vjerujem da će se promijeniti svijet. Ponovo pišem, slušam Arsena i da, častih sebe “Islednikom”.
Bonus video:
