BLOG

Ukuš trešanja

Težnja svakog sistema je da spontano pređe u stanje veće neuređenosti. Ova fizička zakonitost odnosi se na sva živa bića
190 pregleda 0 komentar(a)
trešnje, Foto: Shutterstock
trešnje, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 16.01.2016. 09:26h

Došao čovjek kod doktora i žali se da ga boli cijelo tijelo.

„Pokaži mi gdje te sve boli“ kaže doktor.

„Ovdje... ovdje... ovdje...“ pritiska čovjek razne djelove tijela.

„Pa ti si slomio prst“ zaključuje doktor...

Ovaj vic koji sam čuo u božanstvenom filmu „Ukus trešanja“ Abaza Kjarostamija, već je poodavno moj omiljeni . I ja ujutro, čim oči otvorim, prvo ustanovim jesam li „slomio prst“.

Moj prijatelj je na ovu temu čak duhovitiji od vica, konstatujući da ako ga baš ništa ne boli kad se ujutro probudi, pomisli da je mrtav.

Težnja svakog sistema je da spontano pređe u stanje veće neuređenosti. Ova fizička zakonitost zvana entropija odnosi se, takođe, i na sva živa bića, bez izuzetka, pa i na ljude.

Naš „sistem“, kao najkompleksniji, očigledno zahtijeva posebnu energiju, odnosno spoljnu intervenciju u borbi protiv svih „zlih duhova“ iz prirode i nas samih.

Najjače oruđe u toj borbi za održavanje stabilnosti našeg „sistema“ , trebalo bi da bude racionalniji odnos prema brigama jer su mnoge od njih samorješive ili makar predimenzionisane. Naš „sistem“ je neprirodno prebaždaren, pa uglavnom funkcioniše u modovima kao što su „nervoza“ , „depresija“, „zabrinutost“...

Iako to nije u skladu sa uputstvom za upotrebu.

Neumjereno očekivanje od drugih je stav koji takođe ubrzano narušava naše stanje ravnoteže. Razuman referentni sistem kad je u pitanju ova vrsta očekivanja neminovno donosi u naš život više osjećaja zahvalnosti, a mnogo manje ljutnje.

Ja zaboravljenu lekciju o zahvalnosti dobijam od svoje babe, stare devedeset četiri godine. Kad je posjetim, a posjećujem je poprilično rijetko, iako živi na sedam-osam minuta vožnje od mene i posjeta traje obično ne duže od pola sata, moja draga baba me isprati do vrata uz riječi : “Fala ti, dome, što si doša'“, iako bi mogla, kad bi samo željela, da bude mrtva ljuta na mene.

Veliki engleski pisac iz Stratforda kaže: „Ništa nije ni dobro ni loše, misao ga čini takvim“. Očigledno je stvar izbora želimo li i na nečije „dobar dan“ da se naljutimo.

Uostalom, takođe je pitanje izbora želimo li na „našu entropiju“ da gledamo sa filosofskim mirom i biramo da budemo zadovoljni što smo se ujutro uopšte probudili, a neka se „slomljenim prstom“ bavi neko drugi.

Sa FB stranice autora

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")