Iako promjenu stranačkog dresa mogu uzrokovati i prinicipijelni politički razlozi, što je inače tipsko opravdanje preletača, istraživanja kao daleko najčešći motiv navode ostvarivanje privatnih ciljeva. To je problem u zemljama gdje je korupcija raširena, a demokratija tek u razvoju
Povodom vijesti da se u Bandićevom klubu skrasio i taj neki Mladen Madjer iz HSS-a - sada ih je tamo već 12 koji s Bandićem nisu išli na izbore - ministar uprave Kuščević rekao je kako Vlada oko toga neće učiniti ništa.
"Kad bismo propisali da mandat pripada stranci, a ne zastupniku, to ne bi bila demokracija, nego autokracija", odrezao je Kuščević nastupajući kao da je popio svu pamet svijeta. Međutim - nije.
Jer, premda se u Hrvatskoj svima utuvljuje u glavu da zastupnik mora biti suvereni posjednik svoga mandata jer je pravo da s mandatom slobodno raspolaže sakrosantni credo demokracije, pretrčavanje iz stranke u stranku za vrijeme službe u dosta je demokratskih sustava zabranjeno zakonima, ponegdje čak i ustavima.
Predlažemo zato ministru da se malo obavijesti o činjenicama koje mu očigledno nisu poznate. Ima dosta literature, eno mu, za osnovnu lektiru, recimo rada dr. Kennetha Jande s američkog Northwestern Universityja ("Laws Against Party Switching... in National Parliaments").
Iznenadit će se naš ministar kada sazna da napuštanje stranke u kojoj je dobivan mandat automatski povlači za sobom vraćanje tog mandata u ustavnim demokracijama kao što su Izrael, Portugal, Indija, Singapur, Mađarska, Meksiko, Bugarska, Rumunjska, Makedonija, Ukrajina...
Istraživanje Međunarodnog instituta za demokraciju i izborna pitanja (IDEA) navodi 41 državu gdje se kod presvlačenja stranačkog kaputa momentalno napušta parlament. Istina, takve zakone ima tek oko 14 posto država etablirane demokracije, a najčešće se primjenjuju u politički još uvijek nedovoljno razvijenim sustavima.
No, za to postoji dobar i logičan razlog. Slučajeva pretrčavanja bude svuda, ali smatra se da je njihova napadna učestalost proporcionalna s niskim stupnjem zrelosti i političke kulture.
Zato pojedine države - svjesne svoga problema - normom obeshrabruju političko konvertitstvo u čijem je temelju najčešće ovaj ili onaj tip korupcije. Antikonvertitskim zakonima sprečava se "da veće stranke pridobivaju zastupnike malih stranaka obećanjima i darovima kako bi ostvarile ili povećale svoj utjecaj u parlamentu" jer takva praksa razara povjerenje građana u politiku i instutuciju parlamenta, dovodi do apatije i izborne apstinencije.
Premda promjenu stranačkog dresa mogu uzrokovati i prinicipijelni politički razlozi - to je i u Hrvatskoj tipsko opravdanje preletača - politološka istraživanja kao daleko najčešći motiv navode oportunizam.
Oni političari koji stranke vide kao sredstvo za ostvarivanje privatnih ciljeva preći će u tuđi tabor zbog bržeg napredovanja, funkcija u izvršnoj vlasti i raznih usluga i probitaka. Ako ne i zbog "vreće novca", kako se Krešo Beljak izrazio u vezi sa svojim Madjerićem. Često se pretrčava i prije izbora, kad neuspješna politika vlastite stranke ne obećava nikakav uspjeh za sljedeći mandat.
Zato autor ovdje citiranog rada - iako načelno nije za zakonsku penalizaciju preletača - ipak zaključuje: možda zakoni koji su u stabilnim uvjetima nepotrebni - ipak odgovaraju državama gdje je korupcija raširena, a demokracija tek u razvoju.
Pa eto poučnog štiva za našeg "sveznajućeg" ministra Lovru Kuščevića. Barem da ne priča ovako napamet.
(novilist.hr)
Bonus video:
