Nakon što je 15 godina po cijelom svijetu i kroz cijelu dostupnu povijest istraživao raspodjelu dohotka, francuski ekonomist Thomas Piketty sa svojom knjigom „Kapital u 21. stoljeću“, u kojoj je objavio rezultate svojih istraživanja, postao je globalna senzacija.
Što zaista znamo o tome kako se raspodjela dohotka mijenjala kroz stoljeća, pitao se Piketty? Da li dinamika akumulacije privatnog kapitala doista koncentrira bogatstvo u rukama malobrojnih, kako je to još u 19. stoljeću vjerovao Karl Marx? Ili ujednačavajuće sile rasta, konkurencije i tehnološkog napretka s vremenom smanjuju razlike i stvaraju veću harmoniju među različitim slojevima društva, kako je u 20. stoljeću tvrdio Simon Kuznets?
Pikettyjevi odgovori na ta pitanja potresli su čovječanstvo i šokantnu nejednakost u nekim dijelovima svijeta doveli su u fokus političkih i ekonomskih rasprava.
Senzacija je Pikkety postao i u Hrvatskoj nakon izlaska prijevoda njegove knjige, a osobito kada je u travnju 2014. posjetio Zagreb. No, Piketty je u Zagrebu nastojao učiniti i nešto više od potpisivanja svoje knjige i gostovanja u „Filozofskom teatru“ HNK i Srećka Horvata: zatražio je od ovdašnjeg Ministarstva financija da mu dostavi podatke o raspodjeli dohotka u Hrvatskoj.
Godinu i pol kasnije Jutarnji je ekskluzivno objavio da je ministar Boris Lalovac doista dostavio Pikettyju podatke o plaćama, a dobila ih je i redakcija. Što je Piketty iz njih mogao saznati?
Mogao je saznati samo to kako je milijun i 366 tisuća i 356 zaposlenika u Hrvatskoj u prvih osam mjeseci ove godine među sobom raspodijelilo 52 milijarde i 78 milijuna kuna neto plaća. Nije mogao saznati ništa o dohocima od kapitala (profitu, dividendama, najamnini, kamati, prinosima na osiguranje i sličnom), a nije mogao saznati ni to kako se raspodjela plaća u Hrvatskoj mijenjala tokom godina i desetljeća. Pa ipak, i relativno skromni podaci koji se mogu izvesti iz raspodjele plaća vrlo su zanimljivi i omogućava usporedbu Hrvatske i drugih zemalja, barem prema trenutnom stanju.
Nakon malo zbrajanja i dijeljenja, Piketty će iz podataka Ministarstva financija - Porezne uprave moći saznati da je „gornjih“ 10% koji primaju najveće plaće (a one su od 8.000 kuna - oko 1.000 eura, pa do iznad 100.000 kuna - oko 13.000 eura, prosječno mjesečno) ubralo ove godine 11 milijardi i 323 milijuna kuna ili 21,7% ukupnog neto dohotka.
„Donjoj“ desetini s najnižim prosječnim neto osobnim dohocima (od nula do 2.500 kuna mjesečno, oko 330 eura) ukupno je pripalo tek 733 milijuna kuna, što čini samo 1,4% ukupnog neto dohotka. To istodobno znači da najnagrađivanija desetina prima 15,4 puta više od desetine najslabije plaćenih. U toj kategoriji najslabije plaćenih ima jako puno, više od 44.000, zaposlenika koji su prosječno manje od 500 kuna na mjesec primili zbog nekih izvanrednih okolnosti. No i to su zaposlenici, i njihove su plaće dohodak, pa ih se iz računice ne može ispustiti.
Piketty u svojoj metodologiji koristi i sloj „donjih“ 50 odsto. Njega u Hrvatskoj čini 683.000 osoba s plaćama od nula do 4.000 kuna (oko 530 eura), pa recimo da je tom platnom razredu u prvih 8 mjeseci ove godine isplaćeno 12 milijardi i 780 milijuna kuna ili 24,5% ukupnog dohotka od plaća iz radnog odnosa.
Još je preostala „sredina“, ili Piketyjeva „srednja klasa“, 40 posto zaposlenih s plaćama od 4.000 do 9.000 tisuća kuna (oko 1.200 eura), koju u Hrvatskoj čini oko 547.000 radnika. U raspodjeli ukupnog neto dohotka njima je pripalo 53,7% novca. Kamo ti podaci o plaćama svrstavaju Hrvatsku na globalnoj slici nejednakosti, kakvu je u svojoj knjizi „Kapital za 21. stoljeće“ ocrtao Piketty?
Kao najegalitarnije, Piketty navodi skandinavske zemlje 1970-ih i 1980-ih godina. U njima je „najviših“ 10%o ili najbolje plaćena desetina primala malo više od 20% ukupnih plaća, a „donjih“ 50% je primalo oko 35%. Za zemlje koje imaju prosječnu nejednakost po plaćama, a takva je većina europskih, među njima Francuska i Njemačka, prva skupina prima 20-30% ukupnog neto dohotka, a druga oko 30%.
Hrvatska je , prema tome, tek za nijansu manje egalitarna od najegalitarnijih. Ili, za nejednakost po plaćama između 10% najnagrađivanijih i ostatka zaposlenika nipošto se ne bi moglo reći da je prevelika. Možda „donjih“ 50% ima premali udjel u ukupnim plaćama, ali tu bi pravu sliku mogla kvariti statistička razdioba.
Hrvatska se nejednakost po dohotku najbolje plaćenih i ostatka pogotovo ne može niti usporediti s američkom nejednakošću zadnjih desetljeća, pa čak ni s relativno egalitarnom međuratnom Amerikom. Udjel „gornjih“ 10% najbolje plaćenih u ukupnom dohotku u SAD nakon II svjetskog rata punih pet desetljeća kretao se oko 33%, da bi od kraja 1980-ih do danas odletio povrh 45% ( što je jedno od glavnih i nama Europljanima najšokantnijih Pikettyjevih otkrića u knjizi „Kapital“).
Mogu li se iz podataka koje je hrvatsko Ministarstvo financija dostavilo Pikettyju izvući kakvi zaključci i smjernice za kreiranje politike? Ako da, onda je to zaključak da je hrvatska raspodjela dohotka od rada vrlo egalitarna i tipično europska, pa nema potrebe ni za kakvom politikom usmjerenom prema otklanjanju neprihvatljivih, ekstremnih nejednakosti. Drukčiji bi se možda zaključak mogao izvući kad bi se u ukupni dohodak uključila i zarada od kapitala, ali na te podatke moramo još pričekati.
Bonus video:
