Mladost peva, bolju zemlju sneva

Na međunarodnu scenu je naša Jana u punom sjaju zakoračila kada je violinista Najdžel Kenedi zajedno sa klezmer bendom Kroke za EMI snimio album East meets East. Bilo je to godine 2003. Album je otvorila pjesma koju bih još u ranom djetinjstvu umio da slušam kao omađijan. Iz velike drvene radijske kutije bi dopirao glas Mare Đorđević, oštar kao krhotina kristala: Ajde Jano, kolo da igramo. A onda horski, moćan odgovor: Ajde Jano, ajde dušo, kolo da igramo.

Bio sam dijete u vremenu bez ekrana, potpuno opčinjen veselim ludilom pjesme. Janu zovu u kolo. Pa je nagovaraju da proda konja. Pa kuću. Zašto? “Samo da igramo”. U ime plesa spiskaš sve što imaš. Spremnost da se žrtvuje čak i ono što je čovjeku materijalno najvrednije samo da bi se nastavilo s igrom i pjesmom. To je tačka u kojoj Balkan pušta svoj Eros i Tanatos da zaigraju na sedam osmina. Da, i taj ritam, poznat narodima Kavkaza, Levanta i Balkana: jen-dva-tri, jen-dva, jen-dva.

Svima nam je to pod kožom. Na svadbama i proslavama, na slavama i žurkama.

Taj ritam i ta melodija nedavno su doživjeli svoj istorijski vrhunac u izvođenju Aleksandra Čupića, profesora Saobraćajnog fakulteta u Beogradu:

Hajde grade, svi uz naše mlade.

Tama bledi, zora rudi, Srbija se budi.

Hajde sela, da se pamte dela.

Niz sokake nek’ se čuje, stiže mladost, tu je.

Mladost peva, bolju zemlju sneva.

Hajde braćo, kako znamo, da je sačuvamo.

Hajde zemljo, kako znamo, da je sačuvamo.

Nikada ni jedna verzija ove pjesme nije imala ovako zvjezdan trenutak i ovako masovnu publiku. Preinačeni tekst se pokazao kao čisto marketinško zlato. To Vučiću nisu mogli da smisle ni skupi izraelski savjetnici, ni Toni Bler, ni Krle. Vladar koji je mislio da zna sve o propagandi nije imao odgovor na jednu staru melodiju, još stariji ritam i nove riječi koje, kada ih pjeva kosmati profesor, djeluju i kao politička poruka i kao poziv da se uhvatiš u kolo.

Nije ovo prvi put da pjesma Ajde Jano doživljava radikalnu tekstualnu reinterpretaciju.

Prije dvadesetak godina Asim Sarvan je snimio verziju u kojoj se kaže: Ajde Jano, kuću da ne damo. Dakle, odbrana kuće umjesto prepuštanja muzici. Tačno na tom tragu je i profesor Čupić kada snažnim, ali pomalo lomnim glasom pjeva pred stotinama hiljada ljudi na Slaviji o mladosti Srbije: Hajde zemljo, kako znamo, da je sačuvamo.

TROJKA SA CENTRA

Košarkaškim žargonom rečeno, u utakmici bez sudije sa nadmoćnijim i siledžijskim timom, studentski pokret je ubacio čistu trojku s centra u finišu meča. Ko god je bio u Beogradu pred izbore, nije mogao da zaobiđe zarazni refren koji je dopirao iz stanova, sa mobilnih uređaja, iz tramvaja i kafana. Pjevali su ga zborovi i grupice mladih. I meni se stalno vrtio kroz glavu, dok sam pio kafu, nešto čitao ili šetao. Tri poljupca za sreću, narodnjak koji je 1985. otpjevala glumica i pjevačica Snežana Savić.

Početkom oktobra Savićka se pojavila na predizbornom skupu Srpske napredne stranke u Beogradskoj areni i izjavila da godinama glasa za SNS i da podržava Aleksandra Vučića. Ironija sudbine je htjela da se ona i njena pjesma nađu na suprotstavljenim stranama, pošto je pjesma postala jedan od prepoznatljivih muzičkih simbola studentske kampanje.

Studentska lista se na izborima nalazila pod rednim brojem tri. Prvobitno zamišljena kao ljubavna priča o prevari i pomirenju, pjesma je, za razliku od tradicionalne melodije Ajde Jano dobila političko značenje bez promjene teksta i refrena. A zašto bi se nešto mijenjalo, kada se u pjesmi kaže “Lagao si sve, lagao si sve”? Ili “neću jedan, neću dva” - to su bili redni brojevi lista naprednjaka i socijalista. Ili - “ništa manje neću jer tri su za sreću”.

Politički propagandisti i spin doktori znoje se nad svojim tabelama i algoritmima tražeći takvu vrstu melodične asocijativnosti koja nepogrešivo prenosi poruku na najkraći i najzabavniji način. Refren kao da je bio stvoren za klipove na društvenim mrežama. To je postala narodna zabava u funkciji predizborne kampanje. Karnevalistička euforija uz šeretsko namigivanje.

I to je bio marketinški šah-mat.

Najvjerovatnije ovaj hit ne bi imao toliko uspjeha unutar pokreta mladih ljudi da 2009. nije napravljen remiks. Srpski muzičar i producent Milan Stanković je u projektu SevdahBABY spojio balkansku popularnu muziku sa elektronskim zvukom, fankom, diskom i klupskom muzikom. Jedan od njegovih najvećih hitova je bila obrada ove pjesme Tri poljupca. Generacija Z je dobila verziju na svom jeziku.

LIJTE KIŠE MILION GODINA

Još jedna pjesma koja je vaskrsla na protestima zove se “Nedelja je svanula”. Širu popularnost stekla je i zahvaljujući filmu Tesna koža 3. Zorica Marković snimila ju je 1988. Tekst je napisala Marina Tucaković. Pjesma govori o ženi koja gleda kako se muškarac kojeg voli ženi drugom. “Lijte kiše, hladne vode, dragi ode, dragi ode”.

Studentski pokret je na svoje skupove ugradio performativne elemente iz koncertnih rituala. U jednom trenutku svaki izvođač prekine sa pjevanjem da bi se čula publika kako pjeva. Tako su za pultom uvijek zaustavljali muziku poslije prvog dijela refrena - Lijte kiše, hladne vode… a iz hiljada grla se čulo gromko i složno - Vučić ode.

I otišao je. Ne samo zbog nadmoćnog muzičko-političkog marketinga. Ali i zbog toga.

Na samom početku studentskih protesta sve nas je dirnula druga pjesma. Za milion godina jedan je od najznačajnijih muzičkih projekata jugoslovenske rok i pop scene osamdesetih godina. Nastala je 1985. kao dio međunarodne humanitarne akcije za pomoć gladnima u Africi. Izvodila ju je YU Rok Misija. Iza tog imena okupilo se sve što vrijedi u jugoslovenskom pop-roku. Uz 150 000 primjeraka časopisa Rok bio je i taj nosač zvuka. Uslijedio je veliki koncert na Marakani. Moja generacija je to pratila na televiziji. Osjećali smo se dijelom svijeta.

Više od četiri decenije kasnije beogradski Fakultet dramskih umjetnosti - tamo je sve počelo - napravio je obradu ove stvari sa djelimično izmijenjenim tekstom. Snimljen je spot s porukom: “Nije kraj ni za milion godina. Kraj je kad mi kažemo.” Proročke riječi.

Više ne boj se, svi uz studente

i nek ti ljubav snagu da, deo svoga mladog sna.

Nikad ne boj se, sve do pobede

deca u nama znaju sve, grade put u nove sne.

I do mene je došla ta poruka, pokrenula nešto u meni. Naročito kada sam čuo kako je pjeva hor učenika učenika i profesora novosadske Muzičke škole “Isidor Bajić”. Slijedile su stvari kao što je “Zemlja” benda EKV, i himnična “Vostani Serbije”. Već tada mi je bilo jasno da naprednjačka strana ima ozbiljan problem. Ljudi koji pjevaju dok se bore protiv nadmoćnog, bahatog i nasilnog protivnika, brže nađu put do svačijeg srca.

Red je da se sjetimo čovjeka koji je tada, prije više od četiri decenije, napisao tekst u kojem se kaže:

Kada strašne bure zaprete da razbiju tvoj mali brod

kada reči šture pokušaju da nađu izgovor

jedna ruka traži te i želi da ti da

dodir nežnosti za bar milion godina…

Autor je Mladen Popović, novinar, dramaturg, televizijski urednik i jedna od važnih ličnosti muzičkog programa Televizije Beograd. U vrijeme nastanka pjesme uređivao je emisiju Hit mjeseca. Upravo je on pokrenuo inicijativu za jugoslovensko učešće u međunarodnoj humanitarnoj akciji. I još nešto. Godine 1996. i 1997, tokom velikih građanskih protesta u Srbiji, Popović je podržao demonstracije i javno kritikovao način na koji je RTS izvještavao o njima. Morao je da ode sa televizije. Otuda je neka vrsta istorijske pravde, da je generacija njegovih unuka zapjevala njegovu pjesmu na protestima.

TRIJUMFALNA ISKRENOST

I naposljetku - Oslobođen želja - Freed from Desire. Pjesma koju je napisala i 1996. snimila Gala, italijanska pjevačica koja živi u Bruklinu. To je bio prvi singl sa njenog debitantskog albuma Come into My Life. Pjesma je postala hit u mnogim evropskim zemljama. Ja sam devedesetih gazio svoju prvu deceniju u Njemačkoj. Ponekad bih krajičkom oka pogledao Galu na muzičkom programu koji je danonoćno emitovao MTV. Ni ona ni ja nismo mogli da naslutimo da će tačno tri decenije kasnije u Srbiji hiljade mladih ljudi uz njenu pjesmu pretvarati proteste u žurku.

Gala je jednom rekla da je njen prvi momak, član senegalskog nacionalnog baleta, živio u Harlemu zajedno sa drugim Senegalcima u teškoj neimaštini. Ali imao je snove, zajednicu i bio je srećan. Za razliku od dobrostojećih Amerikanaca, razjedenih svojim ambicijama. To je bio okidač za pjesmu u kojoj se kaže da ljubavnik nema novac i moć, ali ima čvrsta uvjerenja. “Ljudi žele sve više i više”. A on je “oslobođen želja, uma i čula pročišćenih”.

Sreća je povezana s tim koliko smisla ima naš život, a ne s tim koliko toga posjedujemo, rekla je Gala u jednom intervjuu.

Pjesma ima refren koji može da razume svako, jer - nema riječi: Na-na-na-na-na-na-na, na-na-na, na-na-na. Upravo uz taj refren studenti iz čučnja ustaju u ludi i haotični ples, koji je slika čiste životne radosti, svojstvene svakoj mladosti. Ključanje života.

I ta slika mase dobro raspoloženih mladih ljudi koji od ulice prave plesni podijum bila je i ostala - politička poruka mrzovoljnom, sklerotičnom sistemu koji odbija da se nasmiješi.

Gala je bila na posljednjem izdanju Egzita prošle godine. Prije nego što je zapjevala ovaj svoj hit, rekla je na srpskom: “Srbijo, ustani za svoja prava! Pokaži svijetu da narod ima moć!”. I Srbija je poslušala jednu Italijanku iz Bruklina, koja je pjevala o Senegalcu imunom na pare i srećnom jer ima ljubav, drugare i čvrsta uvjerenja. To je taj strani uticaj, zar ne? Samo nije onakav kakvim ga vide propagandisti vlasti sa pameću koja nije u stanju da razumije mladost.

Studentski pokret je marketinški do nogu potukao vlast, koja je verglala uvijek istu, agresivnu pjesmu, prilagođenu jednom narcisoidnom čovjeku. Zalud upodobljeni mediji i armija botova. Trijumf se zapravo desio mnogo prije stvarne pobjede Studentske liste. Životna filozofija pokreta je inkluzija. I Egzit i Guča. U to ne spada samo muzički repertoar. Jake slike poput Gavrila koji nosi krst i kaže da krst nosi njega. Ili momak pod šajkačom i djevojka sa hidžabom koji se suštinski obraduju jedno drugom. Ili fizionomija mirnog, stasitog studenta kojem se u lice unio zadrigli udbaš. Simbole koje je vlast skoro deceniju i po zloupotrebljavala, mladi ljudi su s lakoćom prenamijenili. Oprali ih od toksičnosti. To nije simulirana već prava iskrenost. Moćno predizborno oružje u zemlji čija je stvarnost bila zarobljena u mreži spinova.

Ta iskrenost je nužno transgeneracijski dodirnula sve ljude koje nije baš do kraja pregazilo vrijeme.