U očekivanju nadolazećeg trenutka „prepunjene mješine grijeha“, vlasti su se pripremale da, barem još malo, taj trenutak odlože. Sjetimo se kako je krajem prošle godine, Vlada izašla pred Skupštinu sa predlogom da se u radijusu od 200 m od državnih institucija građani ne mogu okupljati. Izmjena i dopuna Zakona o javnim okupljanjima... (tri člana ranijeg Zakona su ukinuta presudom Ustavnog suda!). Jasno je, ovo je bila hitna preventivna mjera zbog očekivanih reakcija građana (u vidu javnih protesta) na ukupno teško materijalno stanje i besperpektivnost mnogih građana Crne Gore.
Vlada, u ime „zaštite prava građana“, propisuje zakonom gdje, kada i kako se građani u gradu mogu okupljati. Nekoliko mjeseci kasnije, odstojanje zabrane prilaska institucijama je smanjeno na razumnu mjeru. A možda je za uočavanje razumne mjere poslužilo i saznanje da nema baš toliko policije i vojske koja bi mogla da kontroliše tako veliku površinu. A građana koji se mogu okupiti ima dosta.
Grad je istorijska, kulturološka, antropološka, urbanološka, urbanistička, sociološka, građevinska, ekonomska... civilizacijska tvorevina čiji su korijeni suviše duboki i ispreplatani za ograničenja i zabrane. U onostranosti i ovostranosti. Prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ministru Rašku Konjeviću sam, učestvujući u raspravi o predloženoj mjeri (radijus zabrane 200m), sugerisala dvije stvari: a) da se na planu Podgorice (a i drugih gradova u Crnoj Gori) ucrtaju te zone, te će se jasno vidjeti apsurdnost predloga; b) da pročita (kao i još po neko iz Vlade) knjigu Luisa Mamforda (Lewis Mumford) „ Grad u historiji“ (Naprijed, Zagreb, 1998.). Ovo je uzbudljiva knjiga o razvoju grada kroz istoriju, i nezaobilazna literatura arhitekata i urbanista, urbanih sociologa, sociologa kulture, politikologa. Nezaobilazno i za one koji pretenduju da upravljaju gradovima. Dakle, i da donose razne političke odluke. U koje spadaju i ograničenja, tj. zabrane.
Politička odluka da se građanima ograniči pravo na okupljanje na javnim gradskim površinama, na šetnju ulicama, parkovima trgovima podsjeća na stav Radovana Trećeg koji brani kćeri da se porodi, jer nije udata. Komična, ali ne bezopasna, uvjerenost vlasti da se građanima može zabraniti pravo na javno okupljanje i javno izražavanje mišljenja. Ukinuti pravo na grad !
A kako Mamford saopštava suštinu helenskog grada, iz V vijeka p.n.e.: „Građanin je bio baštinik svih dobara grada. Kao i među prijateljima, među građanima nije smjelo biti tajni, profesionalnih ograda, nejednakosti. Rođen kao slobodan čovjek, građanin nije dugovao ništa vladarskoj milosti ni svojem ekonomskom ili službenom položaju.“ (str.162.)
U narednih dva milenijuma, grad je na različite načine pripadao građanima. Niti ga je, recimo, u srednjem vijeku bilo moguće odbraniti bez učešća građana, niti ga je u doba renesanse bilo moguće učiniti posebnim (kroz umjetnost, arhitekturu, manufakturu, osvajanje novih proizvoda i pronalazaka), bez podrške građana.
A gdje smo danas, u Crnoj Gori? Gradove preoblikuju ne pitajući građane, a na njihov trošak i štetu. Primjera je toliko da razmatranje zahtijeva ne poseban tekst, već seriju javnih tribina o tome kako se građanima otima javni prostor, a time i grad .
Najopasnije je, ipak, ograničavanje slobode građana u gradu. Prije nekoliko dana, kada su građani koji protestuju ispred Skupštine, pošli u šetnju ulicom Slobode, policija je napravila uzbunu. Jer, nije tražena i dobijena dozvola od nadležnih za tu šetnju! Ko je nadležan da građanima odobri, ili zabrani, šetnju po gradu? Koji broj građana može da šeta gradskim korzom, ili drugim javnim prostorom, a da „nadležni organ“ bude spokojan. Zamislimo šetnju građana od spomenika sv. Petra Cetinjskog, naravno trotoarom, do kraja ulice Slobode, i onda u krug. Opet trotoarom. Recimo, po četvoro u redu. Pitanje je sasvim praktično, ni malo hipotetičko. Zašto bi u bilo kojem gradu u Crnoj Gori iko ikad od bilo koga tražio dozvolu za šetnju? Ili, recimo, da građani dok šetaju i pjevaju. Da li je to subverzivno? Da li to ugrožava javni red i mir? Ili, recimo, građani odluče da u nekom periodu dana svi ostanu u kućama? To su radili građani Praga poslije avgusta 1968. godine. Osim Jana Palaha, koji je na Vaclavskim namjestima, u srcu svoga grada, saopštio svoj protest. Na razne se načine može saopštititi da grad pripada građanima.
Jasno je da se treba vrlo obazrivo, sa uvažavanjem i strahopoštovanjem odnositi prema pravu građana na grad . Pri ovome, znanje o gradu se podrazumijeva. A i poznavanje Ustava. Inače, zabrane su, što je mnogo puta potvrđeno, bumerang koji se nepogrešivo vraća (najčešće u lice) onome ko zabranu izriče.
Ukratko, grad je mjesto za život i izražavanje slobodne volje građana. To je odlučujuća činjenica za donošenje odluka o prostoru i životu grada. Bez obzira da li odluke donose urbanisti, investitori, gradske uprave, policija, Vlada, komunalna inspekcija... Hajdemo u šetnju po svome gradu, slobodni građani Crne Gore!
Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore i poslanica u Skupštini Crne Gore
Bonus video:
