Sporazum o nuklearnom programu između Irana i međunarodnog P5+1 tima (koji uključuje 5 stalnih članica Savjeta bezbjednosti UN i Njemačku) postignut je 14. jula o. g. Iran se obavezao da će dozvoliti pristup nuklearnim postrojenjima inspektorima međunarodne atomske agencije. Takođe, biće uklonjeno 98% obogaćenog uranijuma, kao i dvije trećine instaliranih centrifuga, koje će biti premještene pod nadzorom međunarodnih posmatrača. Dogovoreno je i da, u gradu Natancu, bude jedini centar za obogaćivanje uranijuma u kojem će biti omogućeno ograničeno istraživanje. Iran u narednih 5 godina ostaje pod embargom na uvoz oružja, a u sljedećih 8 neće moći da kupuje balističke rakete. Nakon što međunarodni inspektori potvrde spermnost za saradnju, Iran će dobiti olakšice u vidu postepenog uklanjanja sankcija, odmrzavanja sredstava u inostranstvu u iznosu od 100 milijardi dolara i pristup globalnom naftnom tržištu.
Većina svjetskih posmatrača vidi ovaj dogovor kao veliki uspjeh međunarodne diplomatije. Dvadeset mjeseci pregovora dovelo je do rješavanja jednog krupnog problema. Po riječima predsjednika SAD, B. Obame, dogovor sa Iranom pokazuje kako je američka diplomatija sposobna da postigne stvarnu i suštinsku promjenu koja njegovu državu i ostatak svijeta čini bezbjednijim, naglašavajući da ta promjena može da ostvari ono što nije bilo moguće tokom decenijskog neprijateljstva.
Koji je značaj ovog događaja? Iran je nesumnjivo jedna od najznačajnijih regionalnih sila i nastaviće da ima takvu ulogu. Zato su značajni razlozi poboljšanja odnosa sa Teheranom. Po riječima Roberta Kaplana, autora knjige Osvjeta geografije', Iran je, pored Turske i Izraela, jedna od najsnažnijih i najstabilnijih država na Bliskom Istoku. On vjekovima zauzima istu teritoriju, nije bio direktno okupiran od strane kolonijalnih sila i njegovo stanovništvo ima snažno razvijen osjećaj nacionalnog identiteta i pripadnosti. Ova država ima populaciju od oko 81,8 miliona. Po zalihama nafte (133 milijardi barela) treći je u svijetu, dok je drugi po zalihama prirodnog gasa (970 biliona kubnih stopa). Geostrateški gledano, Iran je odlično pozicioniran. Gotovo sve zalihe nafte i prirodnog gasa u širem Bliskom istoku se nalaze u Persijskom zalivu ili u regionu Kaspijskog mora, a Iran je jedina država koja teritorijalno zalazi u te dvije oblasti.
Iz bezbjednosnog ugla, zvanični Teheran politički je upleten u komplikovanu regionalnu mrežu savezništva i rivaliteta. Kao najveća šiitska država, Iran podržava šiitske pokrete kao Hezbola, vlast sirijskog predsjednika Asada, ali i druge grupe poput palestiniskog sunitskog Hamasa. Iran treba uključiti za pronalaženje trajnog rješenja kriza u Siriji i Iraku. U obraćanju u UN-u, 28. septembra ove godine, Obama je naglasio spremnost SAD da i sa Iranom razgovaraju oko rješavanja situacije u Siriji. Riječ je o značajanom iskoraku, koji do prije par godina nije bio zamisliv. To se može protumačiti posljedicom pozitivnog ishoda pregovora oko nuklearnog programa. Za očekivati je i ocjene da je riječ o pragmatičnom potezu. Kako god bilo, postoje i realni razlozi. Takozvana Islamska država trenutno je najveća prijetnja u regionu, kako za interese Zapada, tako i Irana. Samim time, neka vrsta njihove koordinisane akcije protiv tzv. ISIL-a je logičan potez.
Nuklearni sporazum i potencijalno neka dalja saradnja sa Iranom, na meti su kritičara kako na Bliskom Istoku tako i u SAD. Zalivske države kao Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Katar plaše se da će dogovor sa Iranom dovesti do snažnijeg uticaja Teherana u regionu nakon skidanja sankcija. Iran bi, po njihovoj procjeni, mogao da uz pomoć dodatnih sredstava više pomaže svoje saveznike Hezbola, Hutije u Jemenu i Asada. Takođe, Zalivske zemlje generalno brine otopljavanje odnosa između SAD i Teherana, koje bi moglo da oslabi američki interes za region. Ipak, ove države su javno izrazile podršku ovom dogovoru, djelimično se plašeći da glasno kritikuju Vašington, iako je poznato da njihovi lideri privatno izražavaju negodovanje. Među “najglasnijim” kritičarima ovoga sporazuma je i Izrael. Premijer Bendžamin Netanijahu ga je okarakterisao kao “istorijsku grešku” koja će “stvoriti terorističku supersilu”. On ističe da njegova država nije obavezana ovim sporazumom i da će se braniti svim sredstvima. U SAD, republikanci u Kongresu slično su kritični i njihov lider Džon Bejner procjenjuje da će sporazum samo ohrabriti Teheran u njegovoj politici i dovesti do trke u nuklearnom naoružavanju. Negativne stavove imaju politički i ideološki konkurenti za partijsku nominaciju među republikancima, kao na primjer Donald Tramp, najavljujući da će sporazum poništiti u slučaju pobjede na izborima 2016.
Obama je ipak uspio da obezbijedi dovoljnu većinu u Senatu i tako izbjegao neprijatnost u kojoj bi najviše zakonodavno tijelo u SAD odbilo sporazum koji je administracija gradila preko godinu i po dana. Ovaj uspjeh je prisilio republikance da se fokusiraju na druge stvari, i eventualno pokušaju da sruše sporazum u slučaju pobijede njihovog kandidata na predsjedničkim izborima naredne godine. Do tada, nuklearni dogovor sa Iranom će biti na snazi i predstavljaće još jednu Obaminu spoljnopolitičku pobjedu.
Autor je magistar bliskoistočnih studija sa Siti Univerziteta u Njujorku (City University of New York)
Bonus video:
