Recimo da postoji društvo koje ide da duva po okolnim barskim naseljima, vozi se noćima pustim zaseocima krajine, i sluša Bjork, Massive Atack, recimo da jedan od njih donese nargilu sa broda, i napuni je albanskom travuljinom, pa se neke blažene večeri njih desetak zapute ka Opatiji Ratačkoj gdje će se napušiti gledajući more, na postamentu, kružnom rubu svetinje prepuštene mirisu bora i talasima.
Recimo da se grupa bunovnih hašišara upravo pod uticajem THC-a konektuje sa rodnom grudom, duhovima ratačkog sveštenstva, morem, i opijena jodom plus mjesecom počne da urla, slavi život, kako to samo pluća svršenih srednjoškolaca umiju.
Recimo da su uzbuđeni, jer Ratac prate strašne priče o voajerima i noćnim sektama koje ostavljaju predmete podno kripte objekta A. Uzbuđenje učini svoje i mladići, recimo, pomisle da je opasna sekta možda baš tu negdje iza prvih borova, da je gandža sigurno prskana, pa se paranoične misli jedna za drugom nižu, dok u bljesku ingenijalnog jedan od prvosveštenika ovog provincijskog kulta dosade ne zavapi - pa mi smo ta sekta! Mi se deremo ispod borova u gluvu noć, mi zapravo strecamo od samih sebe!
Ovaj mladić na ratačkim zidinama liči na proroka i njegovi sadruzi riječi shvataju ozbiljno, dok im pogled roni ka luci i silosima, mračnoj sjeni Volujice iza koje je svijet, Otrant i poenta, kojoj konačno pucaju od smijeha.
Recimo da ova priča o odrastanju i shvatanju svoje uloge u društvu ima pouku, mada to nije nužno. Možda je bitno samo reći da ponekad i “narkomani” sa krugova imaju svoju funkciju, da ponekad i odbačeni, sanjari, noćne straže i deklasirani ljubavnici grada, iako ih je šaka jada, sačuvaju vezu sa prostorom, makar u prestupu i grču koji se čini besmislen. Nekad i sasvim izgubljeni, ali uvijek čisti u potrazi za smislom u malom okrutnom gradu kakav je Bar, ukažu se ljudi koji žive drugačije i plate cijenu tog svog uvida. I tako je vazda bilo. Tako je bilo u moje pero. Tako se živjelo, što se kaže, alternativno. Tako su nastajali bendovi, grafiti, neuroze i heroji. Tako se čuvao nekakav ideal grada.
Ovih dana vidim da se ideal sačuvao, da ima pitomaca, i da nisu duvači po šumarcima već zdravi, netaknuti i srećni, prelijepi oblici života, djevojčice i dječaci, novi građani koji su voljni da djeluju, kojima akcija savršeno pristaje. Kao da se nisu rodili ovdje, učenici gimnazije, ekonomske škole, studenti, uspjeli su da iznesu političku akciju bez ijedne greške, da odbrane drveće i betonske amfiteatre od zaumnog plana vlasti da sve poravna i poperi vrtić ispred škole.
Pobjeda učenika, aktivista, iako još nije konačna, jača je od svake “albanke”, njihovi krugovi su od ovog svijeta, realni u prostoru, i samo mogu da zavidim klasićima koji su dočekali da ulete u nešto tako moćno. Da uždiju tmurni identitet barske čaršije i osvijetle osjećaj pripadanja gradu. To mojoj generaciji nije bilo dostižno, bježalo se. Ali nakon ove epizode mnogo se toga mijenja, dvaput se ne šalju bageri na čemprese, da parafraziram Džonija, kad ga već cure i danas nose na majicama dok grle drveće.
Daleko sam od idealizacije mladih, ali baš zato su ovakve epizode važne, rađaju nadu da je moguć skoro pa antički momenat demokratije, što je arhitekta valjda imao na umu kad je crtao krugove oko škole. Ta demokratija ne plaća članarinu, ne ište partije i komesare, naprotiv, razotkriva parazite, pa treba očekivati da će biti gušena sa svake strane.
Kao bivši učenik iste gimnazije, ali i susjedne osnovne škole betoniranog dvorišta, mogu biti samo nadahnut borbom barske ekipe - naravno da sam odavno načet skepsom i da su mi potrebni ovakvi uplivi idealizma, kako bih se možda jednom i sam usudio, da zagrlim neko drvo.
Bonus video:
