Koliko je novca potrebno da se ućutka precizan novinar? Godine 2011. činovnicima na Filipinima bilo je potrebno svega 250.000 dolara da plate ubicu koji je pucao u novinara. A u februaru ove godine u Slovačkoj su istraživački novinar Jan Kucijak i njegova vjerenica Martina Kušnirova ubijeni za oko 80.000 dolara.
Za korumpirane političare i kriminalne bosove sve su te sume beznačajane. A za demokratiju je cijena tih ubistava neizmjerna.
Broj novinara ubijenih zbog svojih članaka svake godine premašuje broj reportera ubijenih u ratnim zonama. Počev od 1922, kada je Komisija za zaštitu novinara (CPJ) počela da pravi statistiku, 1.324 novinara poginula su ispunjavajući svoj zadatak, a od njih je 849, u suštini, bilo kažnjeno zbog svog rada. U skoro 90 odsto slučajeva ljudi koji su naručili ubistvo uspijevaju da izbjegnu sud. U onim rijetkim slučajevima kada se zaista sprovede puna istraga, kazna se izriče samo nižim saučesnicima u zločinu. Krupne ribe obično iskliznu.
Problem nije ograničen samo na zemlje globalnog Juga. Nedavno, 16. oktobra, navršila se godina od trenutka ubistva Dafne Karuane Galicije, malteške novinarke koja je istraživala korupciju. Nekoliko minuta nakon što je redakciji poslala članak u kom se očito predviđa njena smrt, u autu u koji je sjela ekplodirala je bomba. Optužnica za njeno ubistvo podnijeta je protiv trojice, ali naručioci ubistva ostaju na slobodi.
Slovačka koja je, kao i Malta, u EU, nije mogla da obezbijedi pravosuđe u slučaju surovog ubistva Kucijaka i njegove vjerenice, koji su stradali u svojoj kući kod Bratislave. Iako je policija sprovela niz hapšenja u vezi sa tim, nađen je tek dio organizatora zločina koji očigledno nisu htjeli da Kucijak nastavi da istražuje djelovanje mafije u toj zemlji.
Kako sada zvanično priznaje Saudijska Arabija, novinar i kolumnista u Vašington Postu, Džamal Hašogi ubijen je u konzulatu kraljevstva u Istanbulu, ali tek otvorena istraga o ovom slučaju teško da će se završiti kažnjavanjem onih koji realno nose odgovornost za njegov nestanak.
Nekažnjavanje ovakvih zločina je rak rana na tijelu demokratije i političke odgovornosti. Novinarima je neophodno da se poštuje princip vladavine zakona. Kad su organi sprovođenja zakona i sudski sistem zarobljeni organizovanim kriminalom, novinari shvataju da ih niko neće zaštititi ako počnu da istražuju teme koje ugrožavaju interese kriminala ili korumpiranih činovnika.
Posljedice toga lako je vidjeti u Meksiku, u kome aktivnost kriminalnih kartela na ogromnom dijelu teritorije niko ne rasvjetljava. Hrabri reporteri koji nisu podlegli zastrašivanju platili su to svojim životima, pri čemu su ubistva vezana za kartele imala za cilj da usput natjeraju i ostale da ćute. Većina meksičkih novinara može instiktivno da nabroji “zone tišine” u kojima nema ni demokratije ni trasparentnosti.
Ujedinjene nacije su 2013. pokušale da u vezi sa tim problemom privuku globalnu pažnju tako što su 2. novembar proglasile Međunarodnim danom ukidanja nekažnjavanja za zločine protiv novinara. Moja organizacija podržava te napore: svake godine objavljujemo izvještaj “Indeks globalnog nekažnjavanja” i kojeg se vidi da se demokratske zemlje kao što su Meksiko, Brazil, Indija, Pakistan i Filipini stalno ispostavljaju nesposobne da izreknu kazne ubicama novinara.
Novinari znaju da su demokratija i sloboda medija uzajamno zavisni; kada reporterima zavaraju usta, počinje da raste broj razbojništava, iznuda, a takođe i ekoloških zločina. Mnogi pokušavaju da se bore sa tim, ali im pomoć ne bi bila na odmet.
Jedna od najperspektivnjih metoda borbe sa nekažnjivošću su sankcije. Zakon o globalnoj odgovornosti u sferi ljudskih prava (Zakon Magnitskog) koji je 2016. donesen u SAD, omogućio je predsjedniku Amerike za zabrani izdavanje američkih viza, a takođe zamrzne sredstva onih inostranih građana koji su osumnjičeni za ozbiljno narušavanje ljudskih prava. U oktobru 2017. svoj Zakon Magnitskog usvojila je i Kanada; slične mjere donijete su i u Estoniji, Litvaniji, Letoniji i Velikoj Britaniji.
Ali - jedna je stvar usvojiti zakon, a druga primijeniti ga. Osim sankcija prema nekoliko ljudi, povezanih sa ubistvom urednika časopisa Forbs Pola Hlebnikova u Moskvi 2004. godine, zakoni Magnitskog se ne primjenjuju široko u zaštiti novinara. Vlade koje su se obavezale da brane demokratiju ne smiju biti kolebljive u primjeni instrumenata koje imaju da bi zaštitile one koji rizikuju svoje živote radi slobode govora. Vlade evropskih zemalja posebno su dužne da garantuju poštovanje svojih obaveza usvojenin na nacionalnom nivou i nivou Evropske unije.
Organizacije koje štite slobodu medija takođe bi se mogle aktvinije boriti za ukidanje nekažnjavanja. Na primjer, u Meksiku je Komisija CPJ radila sa novinarima i grupama koje se bore za ljudska prava s ciljem da se kod nacionalne vlade izdejstvuje da napad na novinare dobije kvalifikaciju federalnog zločina. To bi omogućilo da se zaobiđu organi za sprovođene zakona na nivou saveznih država kada se sumnja da su oni sami korumpirani. Federalna vlada odreagovala je na to otvaranjem mjesta Specijalnog tužioca za zločine protiv slobode govora (FEADLE).
Ipak, zbog nedostatka novca za finansiranje tog specijalnog tužilaštva skromni uspjesi do kojih se došlo mogu biti neutralisani. Nova vlada izabranog predsjednika Adresa Manuela Lopesa Obradora mogla bi se prihvatiti rješavanja problema nekažnjavanja tako što će za FEADLE naći potrebna sredstva.
Dok se vlade dvoume, novinari štite sami sebe na najbolji njima poznat način - novinarstvom. To dobro ilustruje kolektivna reakcija na smrt Karuane Galicije i Kucijaka. Oboje su bili članovi međunarodnih istraživačkih mreža koje, koristeći već dobijene podatke, završavaju posao člancima koje su prekinula ubistva. Signal potencijalnim ubicama je jednostavan: ubistvo novinara neće ubiti njegove tekstove.
Autor je zamjenik izvršnog direktora Komiteta za zaštitu novinara
Copyright: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
