Umjesto zajedničkih pouka iz još jedne lekcije istorije - u Crnoj Gori nova kontaminacija javnog prostora. Mimo činjenica, i njima uprkos, u toku su besmislene simplifikacije jednog kompleksnog istorijskog događaja.
U Parizu na velikoj svečanosti kojoj su prisustvovali predstavnici zemalja pobjednica i poraženih u Velikom ratu, francuski predSjednik je govorio i o mnogo upotrebljavanim i zloupotrebljavanim pojmovima kao što su nacionalizam i patriotizam. Makron je podsjetio i na često ponavljanu rečenicu na kraju Velikog rata: “Bio je to rat koji je uništio rat”. Mislililo se da poslije tragedije I svjetskog rata, poslije te “velike klanice ludila”- da upotrebimo riječi Selina - nikome više neće pasti na pamet da ratuje.
Ratovi su se nastavili, pa rečenica o njihovom kraju ostaje primjer da se jedan iskren zaključak može pretvorit u veliku zabludu. Recimo, u plemenitu zabludu.
A nije bilo malo idealista te 1918, kako to i biva u momentima novog početka, kada se oblikuje novi svijet.
Uostalom glavni protagonista mirovne konferencije u Parizu, univerzitetski profesor i američki predsjednik Vilson je otišao u istoriju kao obrazovani idealista koji je držao i do etičkih normi. Zalagao se i za open diplomacy, otvorenu spoljnu politiku i diplomatiju koja neće biti predmet tajnih i nemoralnih kombinacija. Inspirisan američkim ustavom Vilson je 8. januara 1918. proklamaovao čuvenih “14 tačaka”, principe koje je u međunarodnom životu trebalo primjenjivati nakon završenog rata.
Ako je Vilson, zbog daljih događanja u svijetu pa i svojoj zemlji, ocijenjen kao idealista, kasniji američki predsjednik Ruzvelt (prisutan u Versaju 1918. u statusu podsekretara Ministarstva mornarice) ostaće upamćen kao inkarnacija državnika realiste.
Na Versajskoj konferenciji je ipak prevladavala logika odnosa snaga, interesa i nove geopolitičke vizije svijeta pa su od dominantne volje velikih sila i njihovih nagodbi bitno zavisile pozicije na političkoj mapi koje su tada ličile i na šahovska polja jedne velike partije.
Ali ostavimo istoričarima da ocjene ko je sve 1918. bio idealista, realista, makijavelista, možda mjesečar - kakvih je bilo prema ironičnom, britanskom istoričaru K. Klarku koji se bavio I svjetskim ratom u knjizi, bestseleru “Mjesečari - kako je Evropa krenula u rat 1914”.
Kulturno obilježavanje stogodišnjice u mnogim zemljama
I dok se u istoriografiji još ocjenjuju bilansi zemalja na mirovnoj konferenciji - ostaje nam da primjetimo da u većini država obilježavanje stogodišnjice I sv. rata ove jeseni 2018. protiče ozbiljno i svečano, bez atmosfera slavlja ili komemoracija. Sa istorijske distance od 100 godina, sada se izvlače iskustva i pouke uz preovlađujući duh pomirenja, a sve opet uz tolerantno poštovanje i različitih stavova.
Umjereni tonovi povodom jubileja prevladavaju čak i u zemljama Bliskog istoka (Irak, Sirija, Palestina, Liban) koje su po završetku I sv. rata u novoj Great game podijeljene među novim silama, prije svega Francuske i Engleske, kao plijen nakon poraza i povlačenja Otomana sa tog prostora. Radi se o zemljama koje bi svoje današnje velike probleme nestabilnosti i ratova mogle makar dijelom pripisati i vremenu, odlukama, akterima koji su na oblikovali i taj region svijeta poslije I svjetskog rata.
U Češkoj je inicijativom predsjednika Zemana 28. oktobra državnom ceremonijom i vojnom paradom, obilježena stogodišnjica formiranja Čehoslovačke, uz prisustvo državnog rukovodstva Češke i Slovačke, dvije zemlje koje su već četvrt vijeka samostalne države.
U civilizovanom Pragu, kojeg XX vijek nije poštedio velikih istorijskih iskušenja i trauma, okupio se kišnog 28. oktobra 2018. veliki broj građana da zajedno sa rukovodstvom zemlje svečano isprate rođendan Čehoslovačke, sada već bivše države koja je trajala 80 godina.
2018 - Crna Gora nezrela za kulturan i civilizovan razgovor o prošlosti
U vremenu kada se u Crnoj Gori uporno rastaču već odmaklo rastočene kulturne vrijednosti društva u kojem dominira jalovo konfliktno politikanstvo sa etnocentričnim ciljevima - stogodišnjica I svjetskog rata se odvija u zaista deprimirajućem stanju svijesti i manipulacija raznih vrsta.
Nije teško odgovoriti na pitanje da li se radi o borbi za istorijsku istinu ili se cinično traži upotrebna vrijednosti istorije za političke potrebe? Svakako ovo drugo.
Hobsbaum, jedan od najpoznatijih svjetskih istoričara, koji je vjerovao u mogućnost racionalne interpretacije istorije, ukazivao je i na drugu stranu uloge istorije, ovim riječima: „ Istorija je sirov materjal za nacionalističke, etničke i fundamentalističke ideologije kao što su čaure maka sirov materjal za heroin“.
Drugi, takođe čuveni, britanski istoričar, Travelijan je upozorio još strože: „Ako se istorija upotrijebi kao propaganda onda postaje smrtno oružje“.
Dakle, fenomen zloupotrebe istorije u službi kratkoročnih ili dugoročnih političkih ciljeva nije nepoznat na širem prostoru. Ovdje smo na domaćem terenu sa couleur locale gdje stvari izgledaju još sumornije.
A zaista je ovdje teško uočiti javne riječi o prošlosti koje bi izražavale profesionalnu kompetentnost, građansku pristojnost i političku neostrašćenost. Kao da ne postoje ili se ne čuju u buci nadgornjavanja i kičerskih predstava sa više strana.
Utisak je da nema ni pokušaja uspostavljanja ravnoteže znanja naspram manipulatorskih interpretacija.
Situacija se dodatno pogoršava činjenicom da su paraistorijske, propagande i kvazi patriotske interpretacije ponekad obučene i u istorijsku nauku. Sada je nebitno da li je u pitanju pojedinačna i autentična ideološka ostrašćenost ili plaćeni rad na dvoru. Tamo se istorijska istina metodološki utvrđuje na bazi posljednjeg zaokreta partijske linije. U svakom slučaju, ni brda fusnota, kao privid naučnosti, ne mogu sakriti sluganstvo i, slično kontrolisanoj medijskoj posluzi, obavljanje propagandnog zadataka.
Dakle, javni prostor u ovom sve tabloidnijem vremenu otvoren je za nadgornjavanja, ako treba i uz monumentalna neznanja.
Proizvodnja energija krajnosti
U nastalim uslovima stvara se slika ili privid da većina građana slijedi, pa i povodom teme o kojoj govorimo, najveće političke grupacije u zemlji. A obje su na svoj način zaoštrile temu 1918, posebno Podgorične skupštine. Vjerovatno, obje organizuju i finansiraju one suprostavljene i svađalačke javne poruke što osviću rujnom zorom današnje CG. I koje se među sobom dozivaju. Pa i u formi lozinke.
I tako kreće karavan krajnosti. Znamo - krajnost proizvodi drugu krajnost. Energija krajnosti znači ekstemizam. U sudaru krajnosti profitiraju neki, gubi većina.
Iz vladajuće stranke je najprije zvanično saopšteno da ove godine treba poništiti odluke Podgoričke skupštine. Najavljena je i neka rezolucija u Skupštini o Podgoričkoj skupštini. Rezolucija će, ne slučajno, biti na dnevnom redu zajedno sa tačkom državnog budžeta, teme najvažnije u ozbiljnim društvima i konsolidovanim demokratijama. Između bitke za bolju prošlost i one za bolju budućnost, ova prva, po svemu sudeći, ostaje favorit.
S druge strane, zastupa se da slavljenički i kao putokaz, treba nastaviti svečano proslavljanje Podgoričke skupštine iz 1918. i njenih odluka. Najavljena je još jedna rezolucija, suprotna onoj koju priprema vlast.
Poslije dvije akademije nauka, dvije pravoslavne crkve, dva sindikata, dvije berze, dvije masonske lože... nije neočekivano da u CG imamo i dvije rezolucije o 1918. kao ogledala prošlosti, još više ogledala današnjeg društva.
U svakoj ozbiljnoj analizi izrežirane drame u 2018. godini povodom 1918. godine, koja uzgred ima nadrealne i tragikomične dimenzije, proizilazi da problem nije toliko u prošlosti, ma koliko ona bila kompleksna, već u sadašnjosti koja proizvodi ovako poremećeno stanje.
Zemlja nema ozbiljnu, stabilnu tačku vrijednosnog oslonca, zato još manje sposobnost racionalnog tumačenja i prevladavanja prošlosti u zajedničkom interesu.
Crna Gora u vrtlozima balkanske istorije
Svjestan mogućeg pitanja da poslije kritičke riječi o nedostojnom tretiranju jednog važnog pitanja iz istorije saopštim svoje mišljenje, činim to vrlo tolerantno prema drugim stavovima koja imaju za cilj poštovanje činjenica i izvlačenje pouka iz istorije kao doprinosa izgrađivanju zajedničke samosvijesti u ovoj zemlji.
U stvari, i zbog malog prostora o složenoj temi ponoviću svoje stavove koje sam već izložio u svojim javnim i skromnim tekstovima koje sam objavio na jezicima srpsko-hrvatskom i italijanaskom.
Ponovio bih bazično mjesto, valjda i nesporno, da je 1918. bila jedna od graničnih godina u evropskoj, balkanskoj i crnogorskoj istoriji, sve to povezano i međusobno uslovljeno. Sa mnogo iskušenja. Sa duboko iscrpljenim narodom poslije tri gotovo spojena rata od 1912. do 1918. Sa dramom stanovništva, porodica, ljudi koji su vratili u zemlju ili se nisu vratili sa fronta i iz zarobljeničkih logora.
Sa vjerovatno odlučujućim faktorima međunarodne volje i organicaciono- propagandnih manipulacija na domaćem prostoru. Kao što će takve situacije i kasnije pratiti Crnu Goru. Kao što su, uostalom prva, druga, treća Jugoslavija stvarane u ratnim uslovima, bez pune demokratske regularnosti.
U svojim radovima sam saopštio, i to sada činim, svoje viđenje da se prema CG i njenom kralju, najblaže rečeno, nefer postupilo te prelomne 1918. Duboko je nepravedno pa i uvredljivo u interpretacijama da je “Srbija regularno unijela Makedoniju, Crnu Goru i Vojvodinu, pa se onda ujedinila sa drugom, nastajućom državom”.
Ali uprkos ovoj istini i nepravdi, nemoguće je negirati u metežu okončanog rata nastalo raspoloženje crnogorskog stanovništva, bilo ono manipulisano ili ne, po kojem je trebalo osloboditi svoja ognjišta, pa se ravnopravno ujediniti se sa drugom južnoslovenskom braćom. Ostaje i nesporna činjenica da je kralj Nikola u objavi rata Austrougarskoj, 6. avgusta 1914, pozvao Crnogorce “u borbu za oslobađanje srpstva i jugoslovenstva”.
Hladnoj politici velikih sila da, uprkos formalnim gestovima uvažavanja prema izbjegličkoj vladi, metodom fait accomplipostepeno napusti “crnogorsko pitanje” sigurno su uticali ponovno ratno osvajanje Skadra, koje je naljutilo gotovo sve saveznike od Italije do Rusije, kao i zvaničan memorandum kralja Nikole i vlade u izbjeglištvu upućen saveznicima da obnovljenoj Crnoj Gori pripadne “Skadar sa okolinom, dio Bosne do Romanije, Hercegovina sa Mostarom, obala Neretve sa Dubrovnikom, Boka Kotorska, Metohija...”
Pokušajmo, makar poslije sto godina, da razumijemo podijeljene građane 1918. uz navođenje jednog karakterističnog podatka. Tako se 25. decembra na Cetinju i 26. decembra 1918. u selu Bokovo održavaju skupovi predvođeni rojalističkim prvacima s ciljem pobune protiv “srpskih trupa u CG”. Dok se s druge strane 27. decembra iste godine na Cetinju, uz prisustvo tri bivša predsjednika Vlade Kraljevine CG generala Mitra Martinovića, generala Janka Vukotića i Andrije Radovića, održava narodni zbor u Domu Slobode na kome se protestuje protiv “okupacije dijela CG od strane italijanskih trupa”. Dakle, neophodno je sve događaje staviti u realne okvire tog vremena koji se ne mogu redukovati samo na CG. Da li je moguće poslije 100 godina izraziti poštovanje i pijetet prema svim građanima zbog velikih teškoća u kojim su se našli tokom tog još jednog meteža istorije i političkih propagandi? Makar svi ne dijeleći razumijevanje za njihove konkretne odluke.
Funkcije obnovljenih podjela ka (ne)poznatim ciljevima
Treba li podsjećati da je podijeljenost crnogorskog društva oko budućnosti zemlje iskazana i u kasnijem periodu, sve do sadašnjeg doba. Zar nije Đukanovićev DPS organizovao dva referenduma o budućnosti zemlje - 1992 i 2016. Zastupajuću dva sasvim različit stava. Oba u dominantno propagandnoj atmosferi. Sa često manipulativnom aksiologijom “narodne volje”. Zar prvi predlog i ishod referenduma 1992. nisu bili neki oblik Podgoričke skupštine iz 1918. I to bez prisustva srpskih trupa. I ovdje dolazimo do glavnog uzroka sadašnjeg stanja.
S jedne strane, složena istorija male zemlje “od svukud stiješnjene” i cikličnih vrtloga balkanske istorije. S druge strane, aktuelna koaliciona vlast koja u stilu dioničarsko- trgovačkog društva može da istrguje i Njegoša na trajniju bruku Crne Gore, zato spremna da sa svojim partnerima zaigra uz zvuke rezolucije ovo sada već mučno kolo o Podgoričkoj skupštini.
S mogućnošću igranja i drugih kola u duhovno-interesno dezintegrisanoj zemlji bez ozbiljne demokratske i kulturne javnosti, kakva je danas Crna Gora.
Bonus video:
