Onima koji još nisu definisali svoj odnos prema posljedicama globalnog otopljavanja, ljeto 2018. godine, jedno od najtoplijih od kako se vrše mjerenja, trebalo bi da pomogne u tome. Na svim geografskim širinama i dužinama ljudi se bore sa posljedicama velikih procesa vezanih za klimatske promjene.
Na jugu SAD gradovi i naseljena mjesta, koji su u septembru pretrpjeli uragan “Florida”, još nisu uspjeli da se osuše, a u oktobru im je uragan “Majkl” donio nove poplave. U Kaliforniji vatrogasci gase ostatke najvećeg požara u istoriji države. U pojedinim djelovima Latinske Amerike, Evrope, Afrike i Azije poljoprivredna proizvodnja je u padu nakon nekoliko mjeseci velikih vrućina.
Zahlađenje jedva da može da olakša sve te muke. Prema podacima Nacionalne uprave za okean i atmosferu, stanje od “umjerene” do “potpune” suše zahvata 25,1% SAD. Pri tome, “krajnja” i “potpuna” suša - najteže kategorije - nastavljaju da se šire u zemlji i u ovom trenutku zahvataju 6,3% u odnosu na 6% iz septembra. Australijske oblasti takođe se bore sa najgorom sušom u istoriji ove generacije.
Za sve veći broj ljudi u čitavom svijetu poplave, klizišta i toplotni talasi (jednostavnije rečeno nešto kao ovo ljeto u Japanu) postaju - svakodnevica. U nedavnom istraživanju časopisa PLOS Medicine prognozira se petostruko povećanje smrtnosti od vrućina do 2080. godine; perspektive za siromašnije zemlje izgledaju još mračnije.
Diskusija o klimi već se dugo se ne bavi uzrocima promjena: krivci su fosilna goriva i ljudska aktivnost. Sada se pažnja koncentriše na to kako da milijarde ljudi i preduzeća koji su izloženi riziku mogu brzo da se prilagode i obezbijede maksimalnu moguću održivost svojih zajednica. Čak i ako svijet dostigne ciljeve Pariskog klimatskog sporazuma, ograničavajući rast globalne temperature do 2 stepena Celzijusa u odnosu na nivo iz doindustrijskog doba, adaptacija će i dalje imati odlučujući značaj jer su ekstremne klimatske pojave sada apsolutna norma.
Neke zajednice su već to prihvatile i lokalno prilagođavanje u punom je zamahu. Na primjer, u Melburnu (Australija) urbanisti rade na tome da udvostruče krošnje gradskog drveća do 2040. godine što bi trebalo da doprinese sniženju temperature i smanjenju broja smrtnih slučajeva izazvanih vrućinom.
Na isti način, u Ahmedabadu, gradu na zapadu Indije sa više od 7 miliona stanovnika, vlasti su pokrenule veliku inicijativu fabanja krovova bojom koja odbija svjetlost s ciljem da se snizi temperatura u takozvanim “toplotnim ostrvima”, gradskim rejonima koji zadržavaju sunčevu toplotu i čine život u gradu nepodnošljivim, čak i noću. To su samo dva primjera iz mnoštva infrastrukturnih odgovora koji se u svijetu primjenjuju.
Ipak, adaptacija na klimatske promjene podrazumijeva i upravljanje dugoročnim ekonomskim posljedicama ekstremnih klimatskih uslova, pa zemlje tek počinju da se odnose ozbiljno prema tom zadatku.
Uzmimo nedostatak vode. Prema analizi Svjetske banke iz 2016, krize u Africi i na Bliskom istoku vezane za sušu mogu u tim regionima sniziti BDP za cijelih 6%, do 2050. godine. To bi bilo bolno u bilo kom dijelu planete, ali za regione koji stradaju i od političkih potresa i humanitarnih kriza to bi bilo pogubno.
Istovremeno, rast nivoa mora nanijeće ozbiljnu štetu priobalnim oblastima. Manja vrijednost nekretnina imaće dalekosežnije posljedice ne samo za lično blagostanje već i za poreske osnovice tih zajednica i za grane koje ih opslužuju.
Odatle dolazi ozbiljna opasnost: kuće i preduzeća u čitavom svijetu na kraju će postati nedovoljno ili potpuno neosigurana zbog povećane učestalosti vremenskih nepogoda. Climate Wise, globalna mreža osiguravajućih organizacija, već je upozorila da godišnji deficit osiguranja od klimatskih rizika iznosi 100 milijardi dolara.
Ni jedna međunarodna organizacija ili organ nemaju komlpetan odgovor na kaskadu izazova vezanih za klimatske promjene. Ipak, neke od njih preuzimaju ključne vodeće uloge i podstiču vlade i lokalne zajednice da upornije djeluju. Jedna od najperspektivnijih inicijativa za ubrzanje rješenja, koja je promovisana početkom ovog mjeseca, jeste Globalna komisija za prilagođavanje, koju vode bivši generalni sekretar UN Ban Ki Mun, jednan od osnivača Majkrosofta Bil Gejts i generalna direktorica Svjetske banke Kristalina Georgijeva.
Tokom sljedećih 15 godina svijet će morati da investira oko 90 biliona dolara u poboljšanje infrastrukture. Od toga kako se ti projekti budu razvijali, kao i od toga da li će oni biti razvijeni sa ciljem da smanje emisiju ugljenika u atmosferu, zavisi da će se svijet kretati ka održivijoj klimatskoj budućnosti ili ka ugrožavanju izvora hrane i vode, a takođe i bezbjednosti za decenije unaprijed.
Autor je izvršni direktor Globalnog centra za prilagođavanje i vanredni profesor u Centru za međunarodnu zaštitu životne sredine i politiku resursa Univerziteta Tufts
Bonus video:
