Emocionalno pregnantan nastup potrpedsjednika parlamenta, profesora Radulovića, očekivano je izavao negodovanje advokatske profesije.
U parlamentu, potpredsjednik je kazao, navodeći primjer nekolicine advokata koji su, navodno, za “tri-četiri ročišta” zaradili honorar od stotinak hiljada eura, da su advokati “lopovi”, da bi, nakon reakcije poslanice (i advokatice) Jasavić, pojačao svoju tvrdnju, time što je advokate nazvao - superlopovima. OK, reći će neko: imate 300-400.000 razloga da profesora ne shvatite previše ozbiljno, ali, nisu stvari baš tako jednostavne.
I ja imam osjećaj, čak sam uvjeren da u crnogorskom društvu postoje “superlopovi”, ali, nisam siguran da bi put ka njihovom prepoznavanju/otkrivanju bio etiketiranje cijelih profesija. Što je opšteprihvaćen manir u svim nesređenim društvima. Pa su tako, političari - budale, advokati - lopovi, a novinari - lažovi. Ili već kako odabirate da vidite stvari.
Problem sa ovakvim, emocionalno podignutim izjavama je što one - nikada ne mogu biti tačne.
Koliko god da znate advokata (ili advokatica) u čije poštenje sumnjate, to nije dovoljno za ovakvu tvrdnju. Jedan pošten advokat, a ima ih sigurno mnogo više od jednoga, ruši ovakav iskaz. Kao i sa političarima. Često ćete čuti i za njih da su lopovi. Pored svega ostalog.
Superlopovi postoje, nema sumnje, ali, zasigurno, u svom superlopovskom djelovanju, nisu organizovani po profesijama.
Odnosno, superlopovluk, kao i svaki ozbiljan posao mora počivati na podjeli posla. Što nas dovodi do razornog miksa u kom sigurno postoji i pokoji advokat, ali, to ne može proći bez političara, tajkuna, biznismena, pa i novinara - treba obezbijediti i javnu podršku, ne samo podršku, već kolektivno oduševljenje najširih razmjera, za svaki superlopovluk. Kao i “diskreditovanje” onih koji ukazuju na problem... To je već vrlo prisutan žanr u domaćem novinarstvu.
Nesumnivo je da i među advokatima (kao i među političarima) ima kandidata za laskavo zvanje “superlopova”, ali, to ne znači da su advokati (ili političari) - superlopovi. Kao što među advokatima (ili političarima) postoje neki od najobrazovanijih ljudi koje možete sresti u Crnoj Gori, što ne bi trebalo da vas vodi u zaključak da su jedni ili drugi, po definiciji, mudraci. Taj način javnog izlaganja je opasan, jer podstiče jednu vrstu kobnog pojednostavljivanja. Vjerujem da je naša priča o “superlopovima” kudikamo ozbiljnija od potrebe da se etiketira bilo koja profesija kao takva.
Njemačka ideologija u doba Hitlera počivala je na mitu o nadčovjeku, dok ovdašnja ideologija u današnje vrijeme počiva na kategoriji - nadlopova. To je ideal današnje crnogorske političke elite, ali i ključna tačka kolektivne fascinacije dobrog dijela pučanstva. Gdje možete naići na zanimljiv fenomen: prezir prema (običnim) lopovima i istinsko divljenje za - superlopove.
Premda, istini za volju, formulacija “superlopovi” više priziva duh superheroja iz američkih stripova, nego evropske ideološke kontroverze sredine XX vijeka. Možda bi bilo zanimljivo napraviti strip, u alanfordovskom duhu, o crnogorskom superheroju - Superlopovu. Kao i Superhik iz legendarnog stripa i on bi uzimao od siromašnih i davao bogatima. Međutim, ono što je zasmijavalo ljude u Magnus - Bankerovom (Roberto Raviola i Lućano Seki) stripu, ono što je čitalac doživljavao kao tešku hiperizaciju, ovdje funkcioniše kao nazivanje stvari pravim imenom. Superhik je zamišljen kao suluda parodija lopova, ali, ova formulacija (uzima od siromašnih i daje bogatima) ovdje djeluje, i to sve više, iz dana u dan, kao jasan opis konkretnog radnog mjesta. I to ne kakvog “supeheroja” iz stripa, već nekoga od najodgovornijih u državi.
Bonus video:
