Informacija da će američko-austrijski naftni konzorcij Marathon Oila i OMV-a odustati od planiranog istraživanja ugljikovodika u Jadranu svakako je najgora gospodarska vijest ovog ljeta u Hrvatskoj. No, kako u Hrvatskoj često vrijedi deviza da je ‘što gore, to bolje’, mnogima od javno deklariranih protivnika bušenja našeg dijela Jadranskog mora ta će spoznaja izmamiti osmijeh na lice. Bezrazložno.
Hrvatska je do danas imala ponudu dvije renomirane svjetske kompanije da preuzmu rizik značajnih i neizvjesnih investicija u istraživanje ležišta nafte i plina u velikom dijelu hrvatskog podmorja. Sada tih ponuda više nema, a tek će se pokazati hoće li u narednim natječajima država ponovno pronaći partnere usporedivih referenci. Svi oni koji smatraju da će sada Jadran biti zaštićen od potencijalnih kataklizmičkih izljeva nafte, mogu odahnuti. Na otprilike mjesec i pol dana. Tada bi, naime, trebali biti poznati pobjednici raspisanih natječaja za istraživanje ugljikovodika u Crnoj Gori i zapadnoj obali Grčke, a možda će biti jasniji i detalji talijanskih nastojanja da do 2020. udvostruče domaću proizvodnju nafte.
Ipak, u širem ekonomskom kontekstu, može se zaključiti kako je odustajanje američko-austrijskih naftaša od ulaganja na Jadranu tek novi simptom zasad neizlječive hrvatske bolesti - famozne antiinvesticijske klime. Navedene neizvjesnosti oko hrvatskog morskog razgraničenja sa Slovenijom i Crnom Gorom vjerojatno su jedan od neposrednih povoda koji su pridonijeli toj odluci stranih naftaša, kao i padajuća cijena nafte na svjetskim tržištima. Ipak, analizirajući cijeli proces teško se oteti dojmu kako je bazični uzrok svega ipak kronični nedostatak pravne i političke odgovornosti u realizaciji velikih investicijskih projekata, odnosno neizvjesnost koja iz tog nedostatka proizlazi. Iako je važnu ulogu u stvaranju tih neizvjesnosti odigrala i oporba, predvođena rabijatnom salonskom ekologinjom Mirelom Holy i HDZ-ovcem Brankom Bačićem, konačna sudbina projekta istraživanja ugljikovodika u Jadranu bit će isključiva zasluga Vlade.
Nakon što je premijer ničim izazvan javnosti prvo obećao referendum o istraživanju Jadrana, a onda dan kasnije ustvrdio da će referenduma biti tek nakon što se provede istraživanje - na što bi koncesionari prvo potrošili stotine milijuna dolara - treba li čuditi da potencijalni investitori razmatraju sigurnost ulaganja tolikog novca. Odustanu li i investitori na preostala tri istražna bloka, morat će se otvoriti pitanje odgovornosti. Tko je kriv? Odgovor će biti prigodan. Krivo je more…
Bonus video:
