Prije nekoliko dana jedan poznanik mi reče da je nama koji se bavimo prirodnim naukama mnogo lakše da objavimo rad u SCI nego onima koji se bave društvenim i humanističkim naukama (u SSCI ili A&HCI bazama). Još dodade da je čuo da u zemljama u okruženju za društvene i humanističke nauke postoje neke „lokalne SCI baze“ i kao i da SCI nije pravo mjerilo za ocjenu znanja, čak da se kod nas (na UCG) koristi za proganjanje nekih pojedinaca.
Nalazim za shodno da javnost upoznam sa mišljenjem nekoga ko dolazi iz oblasti prirodnih nauka i da to ilustrujem na primjeru biologije i hemije (koje možda nisu stare kao istorija ili filozofija, ali starost jedne nauke nije mjera „nauke“, mada nemam problema ako se dokaže da je istorijska misao u Crnoj Gori starija i od ameba). Da biste objavili jedan rad u hemiji ili biologiji treba da postavite eksperiment, što je u Crnoj Gori sa ovakvim laboratorijama i uslovima jako teško (da ne kažem i skoro nemoguće). Na primjer, da biste objavili rad iz hemije u časopisu koji se nalazi na dnu SCI liste (sa impaktom faktorom (IF) od 0.1 do 0.4) treba vam minimum nekoliko hiljada eura za hemijske analize (koje najčešće teško da možete pokriti iz nacionalnih projekata, jer materijalni troškovi za svaku godinu ne prelaze više od 1.000 do 2.000 eura, pri čemu na projektu imate uvijek po 5 - 6 istraživača, tako da je lako izračunati kolika su to sredstva po istraživaču). S obzirom da se eksperimenti rade na aparatima koji ne postoje na UCG-u, a koji vrijede u prosjeku po nekoliko desetina ili stotina hiljada eura, imate opciju ili da sami plaćate analize iz džepa ili da idete u Beograd, Novi Sad ili Zagreb i da vam neko napravi „uslugu“ da tamo uradite analize.
Slično je i sa biologijom. Prije nekog vremena jedan filozof iz Nikšića (i to vodeći) napisao je za mene „onaj što se bavi dosadnim insektom iz Kurdistana“. Zamislite da treba da objavite rad o tom dosadnom insektu. Prvo da organizujete ekspediciju u Kurdistan ili gdje već koju neko treba da isfinansira (kad je riječ o Kurdistanu treba je i preživjeti). Da biste objavili rad u bilo kom časopisu sa nekim iole većim impaktom (npr. većim od 0.4) treba da uradite DNK analizu, što nije moguće u CG, tako da uzorke treba da šaljete napolje, u Koreju ili Holandiju, da platite ili da vam opet neko napravi „uslugu“. Većina časopisa sa iole solidnim impaktom (IF 0.4-0.7) ili sa nešto većim (IF 0.8-1.0, da ne spominjem one sa visokim preko 1) vjerovatno će odbiti rad uz obrazloženje da je od „lokalnog značaja“. Da budemo iskreni - zašto bi za svjetsku nauku bio značajniji neki insekt iz Kurdistana od nekog kurdistanskog serdara (u bazi A&HCI, koja je analog SCI-bazi, u oblasti Istorija se nalazi 287 časopisa što je mnogo više časopisa nego za biologiju, zoologiju i botaniku zajedno ili organsku i neorgansku hemiju zajedno!). Ako i dalje hoćete da imate rad u SCI treba da se povežete sa drugim istraživačima ili timovima (što često znači i veći broj koautora na radu), da pokrijete veće područje, uradite analize na većem broju uzoraka, aparata i slično kako bi rad dobio širi značaj i „težinu“ za objavljivanje u časopisu sa liste. Na kraju kad prođete „double-blind peer review“ (dvije anonimne recenzije pri čemu su vaša imena kao autora nisu poznata recezentima), veoma često i zahtjev da vaš rad bude pregledan od strane „native English speaker“, na kraju ćete, vjerovatno, morati za opciju „open access“ u tom časopisu da platite minimum nekoliko stotina eura (ponovo iz džepa) kako bi vaš rad postao dostupan akademskoj zajednici.
Sad neko može postaviti pitanje - zašto bi neko radio sve ovo, zar nije lakše objaviti neki radić u Crnoj Gori (ili malo dalje do Pala ili Novog Pazara) u nekom časopisu bez recenzije, ili napisati knjigu, naći dva prijatelja koji će napisati pozitivnu (i to javnu!) recenziju i objaviti je u Unireksu ili u najboljem slučaju u CANU. Želim da kažem da je mišljenje većine „prirodnjaka“ na UCG da je ništa teže (ako ne i mnogo je teže) objaviti rad iz prirodnih nego iz društvenih nauka, te da nije pošteno praviti diskriminaciju između prirodnih i društvenih nauka i tražiti od onih koji se bave prirodnim naukama da za izbor u zvanje treba da imaju dva radu u SCI, a sa druge strane abolirati one koji se bave društvenim i humanističkim naukama obaveze da objavljuju u SSCI ili A&HCI časopisima. Činjenica je da se rangiranje Univerziteta na svjetskim listama danas u svijetu radi na osnovu broja radova objavljenih u časopisima koji se nalaze u SCI, SSCI I A&HCI bazama. Ovdje nije pitanje da li je
SCI lista loša ili dobra (kao što za nas u Crnoj Gori nije pitanje ni da li su zakoni u EU dobri ili loši) ili da li se njime može „izmjeriti“ znanje, već da li vi kao akademska zajednica, Univerzitet ili država želite da je usvojite i dosljedno primjenjujete. Odluku da li treba forsirati naše profesore i doktorande da objavljuju radove u SCI/SSCI treba da donese poslodavac, odnosno država. Da li država želi univerzitet koji treba da traži svoje mjesto na svjetskim listama univerziteta ili želi univerzitet, a time i profesore (i, što je najvažnije, studente) koji će biti limitirani „lokalnim“ okvirom.
Što se tiče ideoloških metli na UCG i SCI, da budemo iskreni - u Crnoj Gori danas imate bar deset OMSUN-a (Opozicioni Ministar u Sjenci za Univerzitet i Nauku) koji svaku priču o napretku kad je riječ o kvalitetu nauke na UCG prevode na polje politikanstva, posebno ako sami nemaju reference koje su međunarodno prepoznatljive (što bar u nauci nije problem utvrditi). Sam lično nemam nikakve sumnje da se znanje ne može izmjeriti ni listama, kao ni ocjenama ili ECTS kreditima, kao što se vjerovatno ni pravda ili sloboda ne može izmjeriti nečijim odlukama, ali ovdje je riječ o tome da treba poštovati zakone i da ti zakoni treba da budu isti za sve koji se bave naukom.
Autor je predsjednik Naučnog Odbora Univerziteta Crne Gore
Bonus video:
