Je li moguće, rekoh, da glavni mediji u Crnoj Gori prenose nekakav Bulevar B92 u kome se Jami pita. Kad sam stupao u novinsku struku, vagalo se pažljivo koga prenosiš. Danas jok. Svi drežde na netu i kad jedno lane, svi trče da ne utekne muštuluk. Nema više podjele na ozbiljne i manje ozbiljne, nema se vremena, ili si u trci za klikom ili si na državnoj sisi. Neko to zove tabloidizacija, ja to ne zovem nikako, nego - sranje od novinarstva.
Kao da su svi zaboravili da mediji treba da prenesu dokazanu, kompletnu informaciju i podare joj kontekst. Dežurni urednici trče da prenesu druge kako bi sa sebe skinuli odgovornost. Molim lijepo, i mi smo objavili, ako se nekad dokaže da je istina, imamo alibi. Ako se ne dokaže, opet dobro, jer se više niko neće sjećati. Kao što se niko ne sjeća „Kurira“ iz 2004. godine u kom se Jami ispovijedila glede Mila Đukanovića. Doduše, tada nije pominjala helikopter i mali avion.
Jeste, građanka Jasna Milenković izjavila je prošle sedmice pred svjedocima da je Milo po nju slao helikopter i mali avion. Djeluje istinito. Svaka dlaka na mojoj glavi vjeruje ovoj dami. Ali komšija mi veli, laže vještica! I? Šta da se radi?
„Vijesti“ su otišle najdalje, zapravo su jedine nekud krenule, bile dovoljno lude da zovnu vladinog PR-a Srđana Kusovca koji je priču odjebao sa visina Stejt departmenta. Molim, vas, kakva crna Jami, rekao je Kusovac. I tako smo se fino pokrili velom citata - kazao/kazala novinarstvo dostiglo je plafon jer sučeljen je bucmasti šef biroa i šlank pevaljka, što nije loš zaplet za sušno ljeto. Je li to uloga medija? Da li iko više od medija očekuje da uspiju da ponude kompletnu priču, o helikopteru, o njegovom poletu iz Golubovaca u 6.13 h, 14. februara 1993. godine, jutarnjem slijetanju na batajnički aerodrom gdje se Jami trese u bundici i pohodi je grešna misao dok blene u elisu - evo me ko Brena, jeboteživot!
Ima li ikog da vjeruje kako mediji koji propadaju u dugovima, koji su sistemski uništavani, vrlo često loše vođeni, ganjani i devastirani, bez esnavskih udruga i jakih pojedinaca, da su mediji u Crnoj Gori (i regionu) iz kojih je pametan davno pobjegao, sa desetinama hiljada otpuštenih i političkom hipotekom devedesetih, da su ti mediji sposobni za priču višeg nivoa od tabloidnog. O kako je to rijetko i kako se ništa nakon toga ne promijeni.
I zato je dirljiv napor „Vijesti“ da makar imamo ravnotežu „druge strane“, da je pozvan i premijer kao glavni dasa ove tuc-tuc-muc ispovijesti koja od starta nije obećavala, a kad se B92 još izvinio Đukanoviću, počela je da bazdi.
Ostaje još da neko objavi sjećanje Radeta Jorovića: Bio sam u helikopteru, Milo je vozio! - i opet da se vrtimo ukrug nesvjesni da tu vijesti prosto nema, jebiga, jer kad Jami kaže da je bila sa Milom, to nije vijest, to je demokratija.
A šta bi u idealnim uslovima medij trebalo da uradi? Prije svega, medij koji drži do sebe, ne bi trebalo da prenosi tabloide. Pod broj dva, medij bi sam pozvao Jami i rekao, slušaj strina, da li se sjećaš imena pilota, u kom si hotelu svirala i tako dalje. I dok bi svi ostali žutaći slavili broj klikova na svojim bijednim portalima, medij koji je finansijski stabilan pa ne mora da se takmiči sa smećem, mogao bi da odredi novinara da mjesec i po rilja na priči koja nije izvjesna.
Jami bi možda mogla da bude putokaz za nekakvo istraživanje, ali mrka je to kapa. U ovoj policijskoj državi podaci o letovima helikoptera su tajna, kao da smo njima švercovali duvan, a ne gliserima o kojima takođe nemamo pojma. Jer dok su gliseri tovareni, dok su helikopteri razvozili frajle, izgleda da nije bilo novinarstva. Nema nijedne novinske fotografije tih glisera, ni tih helikoptera, tek da podsjetim. Kasno smo se sjetili. I zato sad počinjemo istragu od Jami.
Jami je uspjela da pomenom magične riječi „Milo“, opet zavede jedno trista portala u regionu i dobije svoju dnevnu dozu slave. A Jami koja je davno bila slavna, nema mnogo izbora, i možda bi je stvarno trebalo pritisnuti laskom i lukavstvom da istrtlja kakav detalj, recimo da je Milo u nastupima kajanja tražio da ga oslovljava sa Momo. Ili neku sličnu perverziju. Ali to nije novinarstvo, to je već bolest jednog društva, jedne profesije koje je izgubila kriterijum i causa sui i pokušava da odigra između zabave i servisa, između prodaje i bankrota, između bunta i pokoravanja zakonima tržišta.
Kakvi god da su crnogorski mediji, bolje nemaš, dragi čitaoče. Ostaje još da odgovoriš na pitanje, zaslužuješ li bolje pjevačice od Jami, i bolje političare od Mila. Ako je suditi po broju klikova na njihovu „romansu“ - dvije decenije kasnije - mislim da si već odgovorio.
Bonus video:
