STAV

Ne ide to, gospođo Merkel

Nevolja je s Grčkom ustvari da Europa ne zna što očekuje od njih. Grci su nedužno, ne sluteći zla, decenijama za Nijemce i Francuze i Engleze i Šveđane uvjerljivo igrali svoju ulogu bezbrižnih veseljaka, a sad bi Nijemci, Francuzi, Englezi i Šveđani htjeli da oni budu ozbiljni, savjesni, organizirani, trijezni i radišni. Ne ide to, prijatelji
10 komentar(a)
Angela Merkel, Foto: Reuters
Angela Merkel, Foto: Reuters
Ažurirano: 14.07.2015. 08:47h

Nijemce živcira da su Grci neradnici. Ne ide im, kažu, u glavu kako netko može biti tako neodgovoran i lijen. Istovremeno, i sami Nijemci, u ona dva ili tri tjedna godišnje kad ništa ne rade, kad bi htjeli kratko počinuti od posla, u velikom broju odlaze upravo u Grčku.

Lete dvije i po tisuće kilometara preko čitavog kontinenta da bi teška blijedoružičastava, pjegava tijela ispružili na plaži i kod kuće kasnije ponosno pokazivali svoju zdravu boju pudinga od jagoda. Zar nije to malo glupo? Ako su Nijemci već i sami Grčku prepoznali kao mjesto gdje je divno ne raditi, koje je kao izmišljeno za plandovanje pod suncem, zašto ih iznenađuje da Grci nisu među najmarljivijim ljudima na svijetu? Dođu s Grcima lokati ouzo i razbijati tanjure, a onda s užasom opaze kako pijanci i raspikuće ne vraćaju kredite.

Rad samo u klapskoj lirici

Pa, svaka čast. Dobro jutro, gospođo Merkel.

Nevolja je s Grčkom ustvari da Europa ne zna što očekuje od njih. Grci su nedužno, ne sluteći zla, decenijama za Nijemce i Francuze i Engleze i Šveđane uvjerljivo igrali svoju ulogu bezbrižnih veseljaka, a sad bi Nijemci, Francuzi, Englezi i Šveđani htjeli da oni budu ozbiljni, savjesni, organizirani, trijezni i radišni. Ne ide to, prijatelji. Ako hoćete kovrčave, crnomanjaste, brkate mediteranske zavodnike, naviknite se da oni mrki i šutljivi, s mrežicama za kosu, istom oko podneva izlaze iz spavaćih soba i ne dao bog da im mater nije popeglala košulju.

Znam nešto o tome jer sam i sam iz jednog mjesta koje je nalik Grčkoj, iz jedne osunčane, sretne iluzije, turističkog reality showa. Ja zapravo ne postojim. Ja sam izmišljeno biće iz tuđih godišnjih odmora. Ljubazni i dragi domorodac koji se vazdan osmjehuje strancima, koji ne zna za stres i obaveze u svome čudesnom, utopijskom svijetu gdje zabava nikad ne prestaje.

Jedno mlađe društvo miješanog međunarodnog sastava u ponedjeljak je sve do četiri ujutro larmalo pod mojim prozorom u Splitu, a ja sam to krotko, ne buneći se, otrpio. Što bi im uopće rekao? Da moram odspavati jer ujutro radim? Momci i djevojke vjerojatno bi se krenuli cerekati, od smijeha bi popadali s ligeštula da čuju kako netko u Hrvatskoj, pazi, molim te - radi?!

I bili bi, razumije se, u pravu. Ovdje zaista, od vlasti naniže, nitko ništa ne radi. Rad, kao pojava, postoji još samo u klapskoj lirici. Jedino krupni tenori svojim visokim, tankim glasićima iz ugojenih, drhtavih podvoljaka još spominju maslinu i loze, a i njih bi strefio infarkt te bi se izvrnuli na leđa i nemoćno batrgali tustim listovima samo da podignu motiku.

Ribarske večeri u Neoriću

Sve je ovdje, rekao sam već, izmišljeno, falsificirano. Makarska gradska vlast prije nekoliko je tjedana odlučila ograničiti broj ribarskih večeri i bio je to sasvim usamljeni glas razuma. Pučkih se veselja s utrkama magaraca i pečenim srdelama i krumpir salatom iz plastičnih tanjura zaista preko svake mjere nakotilo. Ribarskih je večeri bilo nekoliko desetaka više nego ribara. Čak su i duboko u kontinentu, u Neoriću i Perkoviću, imali ribarske večeri, obično u organizaciji nekih inženjera agronomije, konduktera, autolimara, nastavnika i pogrebnika. Tko god bi navukao majicu s vodoravnim plavim i bijelim prugama, proglasio bi se ribarom, a ako bi još objesio mandolinu oko vrata, nitko mu nije mogao osporiti autentičnost.

Ribari, naravno, mandolinu sviraju samo u turističkim predstavama. U stvarnosti obično ne sviraju ništa jer nemaju sluha. Osim toga, nisu ni srdačni i nasmijani hedonisti kakvi se predstavljaju na ribarskim večerima. Naprotiv, ribari su u znatnom postotku, kao i svi drugi, neugodni idioti u trajnom i otvorenom neprijateljstvu s ostatkom svijeta. Potegnut će harpunom iz puške za podvodni ribolov na konkurenciju ili na inspektora koji ih osnovano sumnjiči da švercaju plavi dizel. Napokon, ne nose ni majice s vodoravnim prugama.

Sve je tu lažno, ali nema veze dok se našim gostima dopada. Možete biti ribar s mandolinom ili omiški gusar s crvenom maramom na glavi i povezom preko oka, koji sjajnom čeličnom kukom plaši Švabice. Možete s licem namrčenim u ratničkim bojama u okolici Obrovca pućkati lulu ispred stožastog indijanskog šatora, ili ratovati s turskim dušmanima u sintetičkim dimijama, ili s kopljem u ruci, mačem za pojasom, pod sjajnom kacigom, u plastičnom oklopu, glumiti rimskog legionara. Ovo posljednje ja bih i džabe radio, samo da me puste da progonim kršćane. Čak bih i platio da mogu kojega biskupa baciti divljim zvijerima.

Turističke fantazije

Mnogo je slaboumnih uloga koje možete igrati za naše drage goste. Koji god igrokaz izaberete, njima će se prostodušnima vjerojatno svidjeti, a i vama će to dobro doći, i ne samo u financijskom smislu. Nije, vidite, uopće loše biti izmišljeno biće. Ne nasjedajte na priče o stvarnosti, stvarnost se jako precjenjuje. Kad se sjetite Zorana Milanovića, ili Tomislava Karamarka, ili Zdravka Mamića, ili kukastog križa na poljudskom travnjaku, ili dvadesete godišnjice genocida u Srebrenici, ili petogodišnjeg dječaka u Međimurju kojeg je neubrojiva majka odvela u smrt, ljekovito je, makar na jedno kratko vrijeme, biti Indijanac, Rimljanin, Turčin ili vitez templar. Opustite se bez krivnje u turističkim fantazijama jer vam je realnost dovoljno užasna. Kaos koji danas gledate u reportažama s ulica Atene, uskoro ćete možda gledati s prozora.

Na kraju krajeva, zašto se ne biste neodgovorno glupirali? Zar sutra možda radite?

(jutarnji.hr)

Preporučujemo za Vas