U nepun mjesec Krivokapić je dvaput porazio Đukanovića, u svojoj partiji. Valjda je nakon deceniju i po provedenih uz skute šefa DPS-a dobro upoznao i njega i sistem. Zato im sada vješto uzvraća.
To je glavna politička poruka koja proizilazi iz epiloga nedavne sjednice GO SDP. Mnogo važnija od toga kako je čitavu stvar doživio tragikomični Brajović i njegovi koordinatori Lazović i Orlandić. Još manje je važna analiza raznih eksperata da li će pomenuta družina praviti stranku i kakva će joj biti sudbina. Ili se čitava galama oko ,,pogubnog" rascjepa SDP-a, jačine korumpiranog krila umotanog u patriotski celofan, ministara i njihovih gospođa, diže samo zato da bi se prikrila glavna činjenica - Đukanović je još jednom pretrpio politički poraz. Možda mali i nevažan, ali ipak poraz. Meša bi rekao, pregrštom ne možeš zahvatiti čitavo more ali i ono što zahvatiš je more.
Druga važna poruka dešavanja oko i unutar SDP-a jeste da beskrupuloznost DPS-a ne jenjava. Pokušali su da sruše Krivokapića i preuzmu stranku, a kada su izgubili na Kongresu, ni tada nijesu odustali. Krenuli su u osvajanje GO. I to je propalo. Onda su sastavili Brajoviću platformu koju je Statisova propaganda, plus takozvani Javni servis, razglasila na sva zvona - 45 odsto vlasti za gubitnike ili smak svijeta. Ako ih Mandić bude slušao uskoro bi mogao izaći sa predlogom da se 45 odsto glasova na referendumu za zajedničku državu pretvori u 45 odsto vlasti tzv. srpskih stranaka. Onda nam ne trebaju izbori i glasanje. Vlast se samo bira po tom ključu - 55 suverenisti, 45 unionisti. Začuđujući predlog od grupacije koja takozvanu platformu temelji na patriotizmu i odbrani države!
Treća, za Đukanovića najneugodnija činjenica je da je nakon ovakvog raspleta događaja unutar SDP-a izgubio većinu u parlamentu. Osim ako Milić, Jonica ili Pajović i Jasavićka nijesu spavači DPS-a. Zato bi valjalo da Krivokapić provjeri raspored snaga, ako se Lazović i Brajović ne povuku, što niko ne očekuje.
Zvanično, Đukanović za Vladu, sa pomenutim dvojcem otpisanih, ima 30 svojih vojnika i sedam na ovaj ili onaj način pokrivenih manjinskih sljedbenika, plus Šehović i Orlandić, što je sveukupno 39. Nedostaju mu dva glasa za većinu. Tehnički ova Vlada je pala. U demokratskom sistemu premijer bi vratio mandat. Kako je ovdje diktatura, onda i analitičari stvari gledaju iz ugla Đukanovićeve volje, a ne standarda i parlamentarne prakse. Niko od njih ne traži ostavku i pad vlade već ostavljaju Đukanoviću na volju, da li da otpusti ili smijeni delegitimisane ministre.
Četvrta važna stvar je pitanje - kada će izbori!? Neprijateljstvo koalicionih partnera će se produbljivati. Đukanoviću odlaganje uvećava probleme. Za njega bi izbori na jesen bili mnogo bolja opcija. Međutim, dobar dio opozicije a sada valjda i SDP ne bi izašli na izbore po starim zakonima gdje je DPS uhodao sisteme krađe glasova. Za implementaciju novih nema vremena tako da se priča odlaže za sljedeću godinu i proljeće. Tada nijesu isključeni parlamentarni i predsjednički izbori u istom danu. Nejaki Filip abdicira, DPS preuzima Marković, a sa takvim mogu i Milić i Pajović, možda i Krivokapić, dok Đukanović odlazi na rezervni predsjednički položaj. Koji mu narednih pet godina daje imunitet, i pred domaćim i međunarodnim sudovima.
Ovakav epilog je moguć, a bio bi tragičan za budućnost Crne Gore. Početak oporavka društva je nemoguće zamisliti bez prelaska DPS-a u opozicione klupe. Paktiranje sa njim, ko god se nalazio na čelu te stranke, je zadržavanje status quoa. U raspletu će važnu ulogu igrati Brisel i posebno Vašington. Ako oni raskinu višedecenijsko partnerstvo sa Đukanovićem, i u koaliciji Bečića, Lekića, Rakčevića, pa možda i Krivokapića, nađu alternativu potrošenom diktatoru, onda će doći do promjena. Onda će Crna Gora prvi put u svojoj istoriji osjetiti značaj demokratske smjene vlasti. I onda će trebati par izbornih ciklusa gdje će se ta vlast mijenjati kako bi ušli u nešto što se zove demokratsko društvo.
Kako god okrenemo, sa Đukanovićem ili bez njega, treba nam još 15 godina da bi dostigli demokratski nivo i kapacitet današnje Hrvatske, recimo. Kada se tome doda već potrošenih 25, ispade da nas je DPS koštao 40 godina života. Mnogo. Ali, Crnogorci su navikli na decenijske gospodare. Samo da i ovaj ne dovede do sloma i nestanke države.
Bonus video:
