I sada, u samostalnoj Hrvatskoj, prevladava stoljetno uvjerenje da svake godine, za Dan državnosti, Državi kao takvoj treba prirediti neku veliku pompu. Vlasti trebaju pripremiti dostojanstvene govore i motivacijske poslanice.
Na prozore treba izvjesiti zastave te osigurati da vjetar ravnomjerno puše i njima ponosno vijori. Zborovi mladih djevojaka u crnim haljinama trebaju grleno pjevati Domovini.
A uredništvo prvog programa javne televizije treba sat i pol, izravno (nego šta!) prenositi Bozanićevu misu, s političarima ganutih lica i sa najmanje sto kadrova predsjednice svih građana Kolinde Grabar-Kitarović koja se sva pretrgla od nabožnoga pjevanja. Ali zato veliko opuštanje i nervno olakšanje ovdje nastupa za sve poslije 25. lipnja, kad se domoljubno odigraju i odrecitiraju sve te obavezne svečane koreografije posvećene pozlaćenom mitologemu Države. Tada se, naime, potpuno slobodno i nesputano, sa zadovoljnim osjećajem da se dalo “caru carevo, a Bogu Božje”, možemo opet vratiti starim navadama koje su od ove naše mile i drage zemlje, koju navodno svi toliko volimo i u mislima nosimo, napravile, da prostite, jedan teži slučaj pomutnje, nereda i neuspjeha.
Ta tko će nam više stati na kraj nakon što smo tako umilno i prikladno zadovoljili formu i pritom se dostatno naužili uznositih patriotskih čuvstava koja nas u srdašce pogađaju ciklički, svakog tristo šezdeset i petog dana, pa onda, protjekom noći, odmah posve popuste i netragom nestanu. E sada, brate mili, možemo stvarno sve, onako kako volimo, po starom. Jerbo se ta Država, koju smo 25. lipnja odjenuli u uškrobljene nizove bijele čipke i pred njom pali na bosa koljena, sljedećeg dana opet pretvara u najobičniju tupavu kravu muzaru, onako kao što se u onoj priči za djecu, žuta bundeva najednom izrodi iz zlatne kočije.
Sada domoljubi mogu opet varati na porezu i smišljati kako će svoje dugove prevaliti na one druge, mora se priznati znatno gluplje zemljake, koji se nemaju vremena hvaliti da Hrvatsku nitko ne voli više od njih budući da moraju grbačiti i zarađivati i za svoj porez, a i za tuđi.
Kršni kneževi lokalne uprave i samouprave, u čijim praznim životopisima dominira podatak da su ponosni članovi te i te stranke, slobodni su opet pisati državi da im pošalje novaca za uličnu rasvjetu i za njihove plaće od 15 i 17 tisuća kuna na mjesec.
Takozvani veliki Hrvati mogu nastaviti podjarivati klince da po zidovima crtaju ušata “U” i kukaste križeve jer ako Hrvatska bude mirna i tolerantna zemlja, oni postaju beznačajni.
Sva lažna bolovanja i lažne invalidnosti mogu se sada opet produžiti do u nedogled, kao i svaki drugi oblik krađe iz javnih fondova - u to se uglavnom ne smije ni taknuti da ne bi došlo do velikih demonstracija i pozivanja na Domovinski rat.
Crkveni velikaši sada se mogu vratiti u svoje zlatne dvore i zatvoriti sva vrata i prozore da ne čuju kako ih opominje papa Franjo i da ih ne živcira njegov glas dok blaguju i nazdravljaju u slavu jedine im Hrvatske.
Veličine koje pucaju od snage, uživajući i svom sumnjivom imetku ili u povlaštenim mirovinama, mogu nastaviti dizati bune protiv svake promjene i protiv svakog društvenog napretka jer uređeno demokratsko društvo za njih je najgora loša progoza. U svakom slučaju, sretno nam bilo, a od danas svi mogu odahnuti.
Doviđenja, dakle, i bajbaj. Do 25. lipnja 2016.
(novilist.hr)
Bonus video:
