NEKO DRUGI

Di je priša, a?

Postoje napokon i sasvim osobita upozorenja poput jednoga što u Splitu, što ja znam, stoji najmanje na dva mjesta, u Zagrebačkoj ulici preko puta Pazara i u Ban Mladenovoj kod Splitske banke, a koje, od riječi do riječi, kaže: “Opskrbni punkt za snadbijevanje.”
140 pregleda 3 komentar(a)
Split, Foto: Pixabay.com
Split, Foto: Pixabay.com
Ažurirano: 02.06.2015. 07:48h

Ljudi u Splitu nehajno se odnose prema parkiranju. Ostave nekad auto nasred ceste i skoknu nešto hitno napraviti, nešto što ne trpi čekanje, mora se učiniti sad ili nikad jer o tome život ovisi.

Obično je riječ o uplati u sportskoj kladionici. Ili građanin žuri vratiti pornić prije nego se videoteka zatvori. Nije rijetkost ni da mladić na kiosku uz prometnicu kupuje topli sendvič za sebe i djevojku koja je ostala u vozilu. Napravi se onda gužva pred semaforom i vozači živčano trube i psuju do devetog koljena, dok ovaj kod fast fooda voljenoj bezbrižno dobacuje: “Oćeš li kukuruz ili kisele krastavce sa šunkon?”, a kokoš nakrivi glavu i misli, misli, misli, misli, misli... i naposljetku poraženo priznaje: “Ajme, ne znan.”

O-vaj a-u-to...

Prije nego izađu, ovi nepojmljivo zaposleni vozači ostave, kako je i red, sva četiri žmigavca upaljena.

U prometnoj kulturi to je vrlo važno. Četiri narančasta svjetla što se naizmjence pale i gase na sva četiri ugla crnog, spuštenog golfa sa zatamnjenim staklima i sportskim felgama međunarodno su poznat signal.

Prevedeno s Morseove abecede to treperenje doslovno znači: “O-vaj a-u-to-mo-bil vo-zi ma-lo-u-mna o-so-ba.”

Uobičajeno je, osim toga, ostaviti kola i na ugibalištu autobusne stanice. Na asfaltu je, istina, velikim žutim slovima jasno napisano “BUS”, ali jebi ga, nismo svi učili engleski. Ima zatim i onih mjesta označenih ljudskom figurom u invalidskim kolicima, ali nije bistro što to točno znači u jednoj zemlji gdje liječničke komisije, za razuman novac pouzdanom i diskretnom posredniku, svima daju odre đeni stupanj invalidnosti.

Postoje napokon i sasvim osobita upozorenja poput jednoga što u Splitu, što ja znam, stoji najmanje na dva mjesta, u Zagrebačkoj ulici preko puta Pazara i u Ban Mladenovoj kod Splitske banke, a koje, od riječi do riječi, kaže: “Opskrbni punkt za snadbijevanje.”

Vidio sam to prije pet godina i sve otad čekam da se u gradskim službama konačno zaposli netko s tri razreda pučke škole, tko će znati da se ne reče snadbijevanje, već snabdijevanje i da je to, jedan kroz jedan, isto što i opskrba. Još ga nisam dočekao.

Parkiraj, brale...

Ali, ustvari nije ni važno. Upozorenje bi, i pismeno ili  nepismeno, bilo jednako besmisleno. Ljudi bi svejedno, ne obazirući se, tu ostavljali aute.

Parkirati u Splitu, da ne duljimo, možete svugdje. Policijski službenici ne prave ozbiljniji problem oko toga. Umirovljeni brigadir Vladimir Benac jednom im je čak pod nosom, na mramornom podu predvorja policijske stanice, ugasio kola i izašao, i nitko se nije sjetio izvaditi blok i napisati mu kaznu.

Kad se sve to uzme, zapravo i ne čudi vijest da je u posljednjih nekoliko godina dvoje pacijenata u Splitu umrlo jer za ambulantna kola što su ih prevozila nije bilo mjesta na bolničkom parkiralištu. Ako ste ikad bili na Firulama ili Križinama, znate kakav je to krkljanac.

Svi hipohondri bez iznimke moraju ući autom u bolnički krug i zaustaviti se sa šleperom neposredno pred hitnim kirurškim. Zdravstvene su im tegobe tolike da nema šanse da parkiraju u garaži s druge strane ceste i dođu pješke liječniku.

Je li im urastao nokat u meso, ili im zuji u ušima, ili su opekli jezik vrelim čajem, ili je mališan progutao čeličnu balinjeru, svi redom uspaničeno trube portiru da im podigne rampu, kao da dolaze zaliveni krvlju, s otvorenim prijelomom potkoljenice ili susjedovom sjekiricom posred tjemena.

Šta je bilo?

Amerikanci imaju običaj otići automobilom u kino, ili im poslužuju hamburgere ravno na prozor s vozačke strane.

U nas bi možda trebalo sagraditi drive-in bolnicu, da ljudi uopće ne izlaze iz vozila, već da ih liječnici na parkiralištu pregledavaju i operiraju.

Bilo bi to svakako zgodnije od ovoga što imamo danas, da ambulatna kola s nevoljnikom koji je imao srčani udar neuspješno kruže oko zgrade, ili uzalud trube jer je nečija honda civic s upaljena sva četiri žmigavca ostavljena posred bolničkog prilaza.

“Šta je bilo? Di je priša?” viče vlasnik honde pojavljujući se naposljetku lagano, s noge na nogu, s vrućim ćevapima u ruci.

“Doktore, izgubili smo ga!” javi se u to otraga u ambulantnim kolima medicinska sestra beznadnim glasom.

(slobodnadalmacija.hr)

Preporučujemo za Vas